7. Pastrmski reviri istočne Bosne

OTVOR SEZONE PASTRMKE

Vjerujem da svaki od nas ribolovaca ima neki svoj omiljeni datum u godini, kada, kao na neku dugo očekivanu svečanost, odlazi u ribolov. Za štukaroše to je svakako 1. april, za smuđaroše 1. maj, za šarandžije 1. juni, a za ljubitelje lova pastrmke nema većeg datuma od 1. marta. Siguran sam da su ovi poslednji najnestrpljiviji, jer svoju omiljenu ribu nisu vidjeli još od 1. oktobra. Zaista, mi koji lovimo ribu svih 12 mjeseci i ne slutimo kakva se drama krajem februara odvija u glavama ljudi koji isključivo love pastrmku. Za njih je 1. mart – dan otvora sezona lova pasmtrke – i Božić i Bajram i Dan državnosti istovremeno.

Naravno da se i ja, kao uostalom i svaki zaljubljenik u pastrmski ribolov, radujem Otvoru, ali u toj radosti nema te strasti, groznice i stresa, koje poznaju samo „čisti“ pastrmkaši. Za razliku od nas svaštara, kojima je 1. mart tek potencijalna mogućnost da se, eto, lovi i pastrmka, rasnom pastrmkašu taj dan je veliki blagdan i nema te sile koja će ga spriječiti da se ne pojavi na vodi. Ulov je pri tome najmanje bitan. Jedna il’ nijedna, svejedno je, ali ne biti na vodi na dan Otvora, za njih je ravno tragediji i najveći mogući baksuzluk. Zato, nema veće sreće nego na Otvor otići sa jednim od takvih dobrih ludaka. Ako zataji ribolov, šuplja priča i logistika sigurno neće.

Evo i danas, nakon 45 prvomartovskih praznika otvora pastrmke, ne pada mi na pamet da odustanem od navike ritualnog izlaska na vodu početkom marta. Nekada mi je za taj poduhvat bio dovoljan bicikl, a danas dobar auto, pasoš, GPRS uređaj i guta para. Šta ćemo, vremena se mijenjaju, ali dobro je što su navike i strasti još uvije iste. Dobro je i to što su mi maniri i ukus ostali isti, pa mi za dobar provod nije neophodan apartman „de luhe“, pun krevet i dimljeni losos za doručak, već i dalje nalazim neobično taktilno zadovoljstvo kad me gurnu u kakvu pojatu, sa dobrim društvom i lošom rakijom. Kad već nabrajam, dobro je i to, što ne volim takozvane „posebne revire“, na kojima se uglavnom događaju oni sa obrijanim glavama i u džipovima sa 12 kugličnih ležaja, i, koji toliko dobro love ribu, da svakoj svojoj ribi znaju ime i prezime. Dakle, ostalo je još dovoljno dobrog u meni i ne vidim nijedan pametan razlog da i ove godine s proljeća ne zapucam na neku od svojih omiljenih voda. Ne sumnjam da ćete to i vi učiniti, neki na dobro znana i provjerena mjesta, a oni skloniji avanturama, na neke nepoznate i dotad neposjećivane vode.fsfsd

PAR DOBRIH PRIJEDLOGA ZA VELIKU SVEČANOST

Godinama me vuče ideja da jednom sjednem i napravim svojevrsni „katastar“ svih pastrmskih voda, koje sam imao prilike da obiđem u proteklih četrdeset i kusur godina, ali nikako da se izborim sa lijenošću, ili što bi rekao Niče „duhom težine“. Zbog tog davno i dobro zamišljenog, ali neobavljenog posla, uvijek se iznova mučim i zamuckujem kad ljudima treba da predložim neku novu zanimljivu vodu. Noć prije pisanja zažubore mi i zaklokoću u glavi stotine rijeka, potoka i vododerina o kojima bih da pričam, a kad svane, ostanu mi pred očima možda tek 5-6 voda, i to ne onih najboljih. Možda me to java upozorava da neke tajne ne treba ni otkrivati, jer i poslije mene će doći neki novi klinci, sa silnom željom da sami otkrivaju nove vode i da u tome nalaze svoje najveće zadovoljstvo – svoj ribarski bonum.

Ovom prilikom ću vam u najkraćim crtama predstaviti dvije „divlje“ destinacije koje svakako trebate posjetiti, ako ne za otvor, onda sigurno u toku godine. O jednoj od tih voda već sam pisao prije par godina, tako da ću doslovno prenijeti taj tekst (Bioštica), a o drugoj desetinaciji pišem prvi, a nadam se ne i zadnji put.

BIOŠTICA

Rijeka Bioštica izvire ispod planine Devetak kod sela Knežine, otprilike na pola puta između Han Pijeska i Sokoca. U svom toku od nekih tridesetak kilometara protiče kroz izuzetno krševite i šumovite predjele, primajući usput mnogobrojne gorske potoke (Blatnica i Kaljina su najjači i ujedno bogati pastrmkom), tako da do grada Olova postaje dosta jaka rijeka. U Olovu se Bioštici sa desne strane pridružuje rijeka Stupčanica i na mjestu sastavaka nastaje čuvena rijeka Krivaja.

Od izvora do ušća Bioštica je bogato nastanjena pastrmkom i lipljenom, a od ušća svoje najjače pritoke Kaljine u Bioštici se pojavljuje i značajnije naselje mladice. Kaljina je sama po sebi toliko zanimljiva voda, da je zavrijedila posebno predstavljanje. To je jedna od onih rijetkih voda na kojoj ste naprosto osuđeni da se nahvatate mnogo riba. Osim neobično guste populacije potočne pastrmke, u zadnjih par kilometara svog toka Kaljina zna često da iznenadi ponekim mladuljkom i do 5 kg težine. No, vratimo se Bioštici.

Neka početna tačka za upoznavanje ove rijeke bude u selu Margetići, gdje rijeka teče uz samu cestu. To je njen gornji i ujedno najpitomiji tok. To su možda i najbolji tereni za lov u rano proljeće, jer tok je relativno miran, obale pristupačne, a još je mnogo pastrmke ostalo iza mrijesta. Uslovi za lov mahačem su više nego izvanredni i neprekidno se smenjuju kraći ili duži virovi na relativno dugom potezu.

Idući nizvodno, dolazite do ulaza u kanjonski dio Bioštice, dugačak više od 10 kilometara. Pri srednjem vodostaju kanjon je prohodan cijelim tokom i to je zasigurno najatraktivniji i ujedno najmanje prosječen dio ove predivne rijeke. Čak i u najtoplije doba godine gotovo cijeli dan smenjuje se aktivnost lipljena i pastrmke. Nizvodno od kanjona, Bioštica sa lijeve strane prima jake vode Kaljine i uslovi za lov trofejnih riba rapidno se povećavaju. Do ovog dijela Bioštice možete doći i bez prolaska kanjona, tako što ćete krenuti putem iz pravca Sokoca prema selu Kaljina na istoimenoj rijeci. Od sela do ušća Kaljine u Biošticu, staza vas vodi tik uz Kaljinu i to na njenom najproduktivnijem dijelu.

Jedno je sigurno. Za mušičare iz Srbije, pogotovo one sjeverno od Užica, Bioštica je uz Praču najbliža bosanska salmonidna voda visokog boniteta. S obzirom na karakteristike terena (pogotovo na Kaljini), uglavnom ćete biti prisiljeni na rol kast izbačaje, pa je uputno odmah montirati neku DT strunu četvorku, ili čak trojku. O izboru mušica za rano proljeće ne treba mnogo palamuditi. To će uglavnom biti nimfe malih jednodnevki (zečije uvo i fazanov rep), a svakako valja ponijeti i poneku imitaciju malih žutih obalčarki. Bude li sijere vode, svakako treba provući ispod podlokanih obala i korijenja poneki strimer. To nikada ne zataji. Na površini će čak i na „neviđeno“ uvijek izloviti poneka pastrmka (uglavnom mala) na male maslinaste jednodnevke, a neka vas ne iznenadi i lipljen, kojeg svakako treba vraćati do polovine maja.

VODE ZELENGORE

Bilo bi možda bolje da o Zelengori i njenim čudesima piše neko iz tih krajeva, neko ko je genetski, imanentno urastao i izrastao iz te ljepote, a ne ja, koji sam imao sreću da tek u par navrata, uglavnom nenamjerno, proboravim u tom raju kraće vrijeme sa i bez štapa. Možda će moje svjedočenje biti autentičnije već ovog ljeta, kad odvojim malo više vremena da obiđem što više voda na ovoj plemenitoj gori.

Već samo ime „Zelengora“ dovoljno nam kazuje o njenoj glavnoj osobini. Vjerujem da nema nijedne planine u našim krajevima koju je priroda tako lijepo, pitomo, romantično nakitila, kao što je ovu planinu. Uz bajno zelenilo po prostranim pašnjacima i kosanicama dižu se goli vrhovi sa širokim i krševitim stranama. Po zelenim, kao tijesto gustim šumama, na sve strane izviru bezbrojni izvori i teku bistri potoci. U prostanim kotlinama, poput plavih očiju nekog pretpotopnog čudovišta, smjestilo se sedam planinskih jezera, sa pastrmkama kao svojim jedinim stanovnicima.

Sudeći po brojnim izvorima i jezerima na ovoj planini, vjerovatno je da osnovnu podlogu visoravni čine naslage škriljevaca, koje sprečavaju prodiranje vode u dubinu i koja stoga izbija na površinu, čak i u najvišim položajima planine.

Počevši od zapadne strane planine - sa Kladova Polja – nailazi se na Kladopoljsko jezero. To je lijepo malo jezerce, obraslo sa svih strana šašom i močvarnim biljkama. Jugoistočno odavde leži na visoravni Štirinama Štirinsko jezero, inače najveće na ovoj planini. Sjeveroistočno leži jezero na Borilovcu, na istočnoj strani Orlovače i Orlovca Bijelo i Crno jezero. Od svih ovih jezera najveće je Štirinsko, najdublje Kotlaničko, a najljepše po svom prirodnom položaju i pristupačnosti Crno Jezero.

Sva ova jezera čudesne ljepote i ugodne romantike, prirodno su nastanjena potočnom pastrmkom, a pojedina su poribljena kalifornijskom pastrmkom. Sadašnje stanje ribljeg fonda i režim ribolova su mi nepoznati, ali, sudeći po izjavama mojih drugara iz Foče i Vlasenice, ovdje itekako vrijedi doći, naravno, ako ste spremni da budete pomalo i planinari.

Hvataju se izuzetno krupni primjerci potočne i kalifornijske pastrmke, a u okolnim katunima lako se nađe i konak.

Osim jezera, ljubiteljima pastrmke su na raspolaganju mnogobrojni potoci i riječice kojima je Zelengora gusto isprepletena. Nabrojimo samo neke od važnijih: Džafer potok (ispod Borilovca), Jelen potok (ispod Urdenskih stijena), Govza (koja sa Krupicom sačinjava dalje od Jeleča čuvenu Bistricu), Otijaša potok, Živi potok, Vrbnica, Bukovica, Treskovac, Hrčava, Kolač, Jabučnica, Ulovi i Klobučarica (koja se ulijeva u Sutjesku).

S juga Zelengore teku vode što se ulijevaju u Neretvu: Strugotić potok, Bistrica, Šumić, Igaštica, Klistica, Grebenac i Tumiški potok.

Svi potoci, koji teku prema sjeveru i sjeveroistoku slijevaju se na kraju u Drinu, a od njih je svakako najinteresantnija i većini ljudi najpoznatija Sutjeska, koja je ispod Tovarnice prosjekla visoku stijenu, što je vezala planine Volujak i Maglić sa Zelengorom. Od tog mjesta, koje se zove Prosječnica, pa sve do čuvenog Tjentišta, Sutjeska se probija kroz visoke litice, tvoreći jedan od najljepših kanjona u ovom dijelu Evrope.

Nisu ništa manje interesantne i riječica Govza i Otijaša, koje teku prema sjeveru u Bistricu, a ova u Drinu. Govza se probija kroz vrletne stijene Husad planine, a Otijaša u neprestanim brzacima i malim vodopadima juri između strmih stijena Radomišlje i Mrčin planine.

Na krajnjem jugu Zelengore, ispod sedla Gredelja, nalaze se izvori rijeke Neretve. Ona teče u sjeverozapadnom pravcu i dobiva u svom gornjem roku bezbroj pritočica i potoka, tako da vrlo brzo, već kod Uloga, dobija sve karakteristike velike pastrmske rijeke.

Svi ovi potoci, riječice i rijeke, što čine „krvni“ sistem Zelengore, imaju većim dijelom godine bistru, hladnu i izuzetno čistu vodu, i svi su naseljeni potočnom pastrmkom. Možda je i najljepše posjetiti Zelengoru krajem maja i u junu, kada planina dobije sav svoj prirodni nakit. Valja ponekad i zaboraviti na ribolov, izuti se i poput djeteta bos prohodati planinskim livadama. Kad gazite po udolinama na visoravni, osjećate pod nogama debele naslage crnice, kao da hodate po vunenim jastucima. Ko ima oči i njuh sigurno neće ostati ravnodušan pred bujnim zelenilom pašnjaka iskićenih cvijećem raznog planinskog bilja: encijana, zvončica, arnike, salepa, margarite, maćuhice, kadulje, pelina i mnogih drugih.

Na oštrim stijenama Husad planine ima i Pančićeve omorike, a iznad livada prostire se široki pojas jele, bukve, omorike i bijelog bora.

Ako vas ova priča nije ugnjavila, onda vas je sigurno oraspoložila i nagnala na razmišljanje da već ove godine otkinete od te nezaobilazne Grčke barem 5 dana i obiđete ove rajske predjele. I narod je tamo poput prirode – otmjen i raduje se gostu. Ubjeđen sam da će moje savjete poslušati ovi mlađi mušičari, ali i ovi stariji dobro razmislite da li ćete sebe pri kraju karijere počastiti sa jednim kratkim putovanjem u predjele, koji po svojim ljepotama i mogućnostima ribolovačkih avantura ne zaostaju mnogo za nekim izvikanim prekookeanskim destinacijama.

RANKO TRAVAR