6. Moj dragi plavonos
DOSIJE: ŠLJIVAR U PROLEĆE
Prvog svog šljivara ulovio sam još davne 1977. godine na rijeci Jablanici, koja se uljevala u Savu kod Bosanske Gradiške. Primjerak je bio izuzetno sitan (oko 50 grama), pa sam bio ubijeđen da je u pitanju jedna od onih dosadnih pljosnatih riba iz Save, koje masovno u proljeće ulaze u pritoke radi mrijesta. Tada još ni slutio nisam da sam uhvatio jednu od najneobičnijih riba, vrstu kojoj ću posvetiti mnoga svoja lutanja i koja će 1992. godine doći čak i u moju rodnu Zenicu.
Namjerno preskačem petnaest godina iskustva sa ovom ribom (1977 – 1992) i počinjem kazivanje od aprila 1992. godine. Tog mjeseca i te godine desile su se dvije bitne stvari u mom životu: počeo je rat u Bosni i pojavio se šljivar u rijeci Bosni kod Zenice. I dok je sam normalan svijet u panici napuštao grad, a moji drugari sa partijskih sastanaka kape sa oznakom „Cormoran“ zamijenili nekim drugim kapama, sa oznakama iz mračnog perioda (ropatarija) naše istorije, ja sam kao mjesečar hodao obalama Bosne ispod željezare, gledajući po prvi put, kako se vratio život u zavičajnu rijeku. Na sve strane, ispod presahlih cijevi za odvod otpadnih insustrijskih voda, riba se izbacivala kao sumanuta, a meni su u ušima odzvanjale riječi šefa partije „Zelenih“ dr. prof. Mustafe Omanovića, poznatog stručnjaka za ekologiju, od prije samo godinu dana: „Građani, konačno je vrijeme da podignemo svoj glas... željezara Zenica (realsocijalistički privredni gigant sa stotinjak ogromnih dimnjaka, dugačak preko 10 km) je u poslednjih 100 godina svoga rada, ispuštajući bez filtera svoje otpadne vode, toliko zagadila tok rijeke Bosne na dužini od 50 km, da i kada bi potpuno stala sa radom, trebalo bi proteći najmanje dvadeset godina, pa da se u rijeci pojave prvi oblici biljnog i životinjskog svijeta.
E, moj profesore. Nešto si se ipak grdno preračunao. Željezara stade sa radom u zimu 91/92, a već u aprilu iste godine, pod tu istu željezaru je iz Save i donjeg toka Bosne došla tolika količina ribe da to nikad i nigdje u životu nisam vidio. I to ne samo količinski, već, i kvalitativno. Osim autohtonih vrsta (mrena, škobalj, klen, plotica, šaran, som i sl.) u rijeku su došle vrste koje većina lokalnih ribolovaca nikad nije ni vidjela (deverika, babuška, grgeč, vretenar, sunčanica....), a najmasovniji došljak bio je upravo šljivar.
Te godine prosječna lovna veličina šljivara bila je oko 100-150 grama, a već 1993. godine bili su između 300 i 600 grama. Oni sitniji primjerci bili su veoma rijetki, što znači da nije dolazila nova populacija. Vala nije trebala ni dolaziti, jer je šljivara bilo u tolikim količinama da ga je mogao svako loviti, za razliku od komplikovanih škobalja, koje su lovili ipak samo fanatizovani specijalisti.
STANIŠTA I MAMCI
Kad koncem marta i početkom aprila nadođu vode i samo se djelimično izbistre, velika jata bremenitih šljivara kreću uzvodno, u potrazi za, samo njima znanim, povoljnim terenima za mrijest. Šljivari tada dobiju nekakve bakarne nijanse po leđima i iza škržnih poklopaca, a tijelo im bude neprijatno hrapavo od mnoštva mrijesnih čvorića (naročito u prednjem dijelu, oko glave). Na tom svom dugačkom putu, strogo se drže priobalne zone, koristeći manje tišake. Iza većeg kamena ili adekvatnog korijenja priobalnog drveća, nalaze kraća odmorišta, na kojima halapljivo jedu sve što im dođe pod onu njihovu hipertrofiranu njušku.
U tom periodu, glavnina riblje hrane još se nalazi na dnu. Ispod priobalnog kamenja, kora od drveta i potopljenog busenja trave, masovno se pojavljuje jedna od najčešćih larvi ephemeroptera – Ecdyionurus Venosus, koja je ujedno i najatraktivniji mamac za proljetni lov šljivara (kao, uostalom i druge ribe dna). To je nježni račić dužine do dva centimetra, bočno spljoštenog tijela, čija boja varira u zavisnosti od ambijenta (od staklasto maslinaste boje do crvene i zagasito braon tonova). Ko skupi dovoljno ovih račića, može biti siguran da će uloviti puno ribe.
Na staništima Ecdyonurus Venosusa često ćemo naići i na račiće gamaruse, na koje se takođe može loviti, mada su rezultati mnogo skromniji u odnosu na Ephemeroptere.
Ispod krupnijeg kamenja, u nitima alge kladofore, pod potopljenih krpama i sličnim otpadom, lako ćete naći još jedan izvanredan mamac za proljetni lov šljivara. To je tvrda zelena larva jedne vrste tularoša, koja boravi (izuzev ako nije u nitima alge) u kućicama od pijeska, sitnog šljunka ili komadića lista, koje su priljepljene za podlogu. To je na čistim vodama izuzetno brojna larva, koja se u polno zrelog insekta (subimago) počinje pretvarati od polovine aprila pa (ponekad) do polovine juna. Udarni period podizanja ovog tularoša (u Bosni ga zovu „ribarska baja“) je od polovine aprila do polovine maja i tada se iznad vode i priobalnog rastinja uveče dižu pravi oblici od ovih insekata. Za lov šljivara je naročito interesantan taj polno zreli, krilati insekt. No, o tome nešto kasnije.
Ako šljivara u proljeće lovite na manjim, bistrim tekućicama prelaznog salmonidno-ciprinidnog tipa, obavezno u priobalnim nanosima pijeska i mulja potražite larve Ephemera Vulgata. To su svetlo žute i braon porebrane larve, dužine do 3,5 cm. Odlično se drže na udici i na njih će osim šljivara rado nasrnuti mrena, škobalj.
U proljeće se kao odličan mamac za šljivara može koristiti larva jedne neobične vrste tularoša. Zašto neobične?
Pa ogromna većina tularoša, dok je u fazi larve boravi na dnu rijeka ili jezera u kućicama od raznog materijala. Međutim, ova vrsta tularoša o kojoj govorim, nije na dnu, već je pelagična i pluta po površini. To su larve dugačke do dva cm, prljavo bijele boje, sa plavkastim odsjajem i žive u kućicama od komadića jednogodišnjih zeljastih biljaka, koje zbog svoje male specifične težine slobodno plutaju površinom vode. Najčešće ih nalazimo uz obalu, na mjestima gdje je rijeka nagurala površinski nanos na neko oboreno stablo, ili isturene podlokalne obale. Teško ih je uočiti golim okom u mnoštvu raznih grančica, pjene i otpadaka. Ja sam problem rješavao na taj način što sam u gomilu nanešenog materijala gurao granu od nekog četinara. Već nakon desetak minuta vadio bih tu granu, na čijim iglicama se znalo zakačiti i po stotinjak ovih atraktivnih mamaca.
U proljeće, šljivara možete loviti i na tanke crvene gliste, pogotovo na dubljim i tišim mestima. Ponajbolje su sočne crvene gliste, koje možete naći u bistrim salmonidnim potocima krečnjačkog sastava dna. Lomeći i drobeći sedru (krečnjačka tvorevina spužvastog izgleda, vrlo male specifične težine) voda je u tim potocima stvarala debele slojeve sedrenog taloga (nešto krupnijeg zrna od pijeska) u kojem bukvalno vrije od larvi Ephemere vulgate i tih crvenkastih glista. Kada šaku tih glista prinesete nosu (izvinjavam se gadljivim) osjetite karakterističan miris salmonida. Moja ekipa je radi ovog volšebnog mamca znala ići na 70 km udaljenu Semešnicu (lijeva pritoka Vrbasa kod Donjeg Vakufa), ali uvijek se isplatilo. Najteže je pritom bilo odoliti iskušenju da se ovaj mamac proba u toj istoj Semešnici, jer tu je zasigurno najgušća populacija potočne pastrmke u Evropi.
Prilikom odabira mamca za lov šljivara, bez obzira na godišnje doba uvijek sam vodio računa da to budu što sitniji mamci, s obzirom da ova riba ima zaista mala usta. Tim veće bilo je moje iznenađanje, kada je jedan klinjo, maja 1993. godine, ulovio pedesetak šljivara na vilinog konjica, i to na dubinku. Taj dan niko od ozbiljnih ribolovaca nije imao više od petnaestak šljivara, mada su korišteni svi „elitni“ mamci (svi dosad nabrojani + crvići). Za par dana, ribolovci su bukvalno istrijebili svu populaciju ovih „vodenih helikoptera“, pa, smo ih uskoro morali kupovati od dovitljive dječurlije. Kad lovite na ovaj mamac, ne žurite pretjerano sa kontrom, jer, mada šljivar izuzetno halapljivo napada konjica, ipak mu treba malo vremena da savlada svu tu šuškavu konstrukciju.
Šljivara u proljeće možete loviti na „Angel brod“ („Pain Chaillou“) i crviće, ali sa daleko manje uspjeha nego u ljetnom periodu. Dakle, da podvučemo crtu i još jednom pobrojimo najbolje mamce za proljetni lov šljivara, prema stepenu njihove efikasnosti:
- Ecdyionurus Venosus – prije svega u stadiju larve (račić), ali odličan je i u formi krilatog insekta (vodeni cvijet).
- Zeleni tularoš – najbolji je u fazi krilatog insekta (subimago, imago i spent), mada prolazi i kao larva
- Crvena glista iz krečnjačkog potoka
- Pelagična larva tularoša
- Vilin konjic, „Angel brod“, crvići
- Tanka kišna glista i đubretarka
- Ephemera Vulgata (ali na izuzetno čistim vodama je na prvom mjestu)
- Gamarus, sitne pijavice, popac, sitni goljež, obični hljeb
PROLJETNI SKOK
Kao što rekoh u prethodnom tekstu, šljivar se u aprilu i početkom maja, pri visokom vodostaju, strogo drži priobalne zone, vodeći računa da što manje kalorija troši na svom putu na mrijest i koristeći svaki tišak da se malo odmori i nešto prezalogaji. Ja sam ga u tom periodu najčešće i tražio na mjestima gdje je već metar-dva od obale izuzetno snažna matica. Tu, iza potopljenih vrba, oborenih stabala i krupnog stijenja, što djelomično viri iz vode, spuštao bih lagani vretenasti plovčić od balze, koji bi već nakon par sekundi munjevito tonuo pod površinu sijere vode. Šljivar je veoma žustar borac. Otima se u nepredvidljivoj putanji, pa je potrebno veliko umijeće i spretnost, da ga brzo i bez lupe izbacite na obalu. Ako se posao tiho obavlja, često se desi da na terenčiću od 2 m² ulovite i po desetak krupnih šljivara i to u vrlo kratkom roku. Čim se šljivar prestane javljati, potražite neko slično mjesto par metara dalje. Svakom novom mjestu treba se polako i bez lomljenja grančica približiti. Ako vam konfiguracija terena i gustina obalnog rastinja omogućava malo komotniji pristup, moj vam je savjet da prvo lovite ribe koje se nalaze nizvodnije, prema izlazu iz terenčića, jer to one napred teže primjete. Ako vam se neko mjesto dopadne, ali je nepristupačno, pripremite ga danas, ali pecajte sutra. I ne ljutite se ako sutradan, na „vašem“ mjestu zateknete nekog drugog, sa punom čuvarkom, jer u ovom periodu je bezbroj mjesta na kojima se možete naklepati šljivara.
Ukoliko je vikend i došli ste malo kasnije, a na svakom boljem mjestu se guraju po dvojica ribara, ne očajavajte. Napravite sami svoj teren. Na obali nađite neku malo veću staru granu, otežajte je dovoljno teškim kamenom i spustite u prvi priobalni brzak. Iza te grane voda će odjednom biti idealne brzine za vaš mali plovak. Ne sekirajte se što je tu dubina samo pola metra, naprotiv, to i jeste idealna dubina za proljetnog šljivara. Naravno, dajte ribi malo vremena da se skupi na tom novom „odmorištu“, a dotle vi potražite račiće, uginule jednodnevke, ili barem iščeprkajte koju glistu ispod starih stabljika kukuruza.
Ovakav pristup lovu šljivara u proljeće, ne samo da je izuzetno interesantan i sportski (neodoljivo podsjeća na lov klena i pastrmke u malim tekućicama), već je ujedno i najefikasniji. Čak su i klinci, kojima sam davao po dva metra najlona i udicu, koristeći pero od kokoške, znali uloviti po pedesetak komada dnevno.
Sve ono što važi za ljetnji lov šljivara, neupotrebljivo je u proljeće. Kada lovite na račiće (Ecdyonurus Venus), krilate tularoše, vilinog konjica, pa čak i na crviće, uopšte ne morate „biti“ na dnu. Naprotiv, najbolji se rezultati postižu upravo u srednjim slojevima vode (preko dana) i pod samom površinom (u suton). Ne zaboravite da se sve ovo dešava u periodu kada se ephemeroptere, tularoši i plekoptere masovno dižu na površinu, u procesu pretvaranja iz larve u polno zrelog insekta. To znači da su ova iskustva neprimjenjiva na vodama gdje se ovi procesi ne dešavaju. Tako npr. na rijeci Usori (lijeva pritoka Bosne) šljivar je čak i u aprilu i maju isključivo na dnu, jer je voda jako siromašna organizmima iz bentosa.
No, vratimo se iskustvima sa voda koje u proljeće „cvjetaju“. Mada je u ovom periodu najuspješniji lov šljivara po priobalnim „ćoškovima“ i na prirodne mamce, koji se tada masovno pojavljuju, šljivar se i tada može loviti u tihim i dubokim virovima. Kako u to vrijeme voda još nije bistra na dubljim dijelovima rijeke, najefikasnije je loviti dubinskom metodom, a najbolji mamac je tanka crvena glista. Tu gdje je rijeka duboka i relativno mirna, riba se nekako razvuče i poželjno je prihranjivati. Kažem, poželjno je, što znači da nije obavezno, za razliku od ljetnjeg perioda, kada je primama ključ uspjeha. Ja sam izbjegavao u proljeće ovakve terene i tehnike ribolova mada se, kod ovakvog pristupa, često na udici (osim šljivara) nađu i šaran, deverika, mrena, som, linjak i druge, puno gabaritnije vrste.
Međutim, mada mi je šljivara bilo duša čeprkati po „ćoškovima“, upravo na jednom od tih velikih i dubokih virova, desilo mi se u maju 1993. godine nešto, što je iz temelja promijenilo moju dotadašnju predstavu o šljivaru, kao priobalnoj ribi, koja ipak prevashodno živi i hrani se na dnu.
Naime jedne prijatne majske večeri, dok sam na jednu dubinku čekao šarana, a na drugu soma, pažnju mu privukoše bezbrojni kolobari i prugušeno pljuskanje po samoj sredini nabujale rijeke. Bilo je to na udaljenosti od oko četrdeset metara od obale, na mjestu gdje je dubina iznosila najmanje 7 metara. U prvi mah sam pomislio da su se to jata beovica digla da love bezbrojne tularoše, koji su kao nekakav oblik treperili iznad sredine rijeke. A šta ako su klenovi, pomislim i odlučim da oprobam sreću. S obzirom na veliku udaljenost, montirao sam najlon 0,15 mm, nešto teži lovak i uspješno ga izbacio, 3,90 m dugački „Teletrut“ štapom. Dubinu sam podesio na nekih pola metra, a na udicu sam nabo jednog krilatog tularoša. Plovak je već nakon dva metra vožnje naglo potonuo i ja sam uskoro privlačio obali ribu, koja sigurno nije bila beovica. Znači, ipak su klenovi pomislim zadovoljno i dalje vadeći ribu. Kad sam napokon izvukao svog „klena“ i vidio da ima dugačku modru njušku, umalo me kap nije strefila. Ej, ljudi moji – šljivar na pola nabujale rijeke i pod samom površinom? Svaki naredni zabac šljivari su kidisali kao sumanuti i tako do samog mraka. I tako svaki dan do polovine maja, ali isključivo od sutona do mraka. Već sutradan, nakon ovog senzacionalnog otkrića odlučio sam da ponovim stvar, ali sa vještačkom imitacijom krilatog tularoša. Ispred vaser kugle sam navezao tri imitacije ovog sedža, u kreaciji svog prijatelja Slavka Čambera , i naravno – pun pogodak. Na svakog desetog šljivara dolazi po jedan klen, mada su mi moja dotadašnja saznanja nalagala, da bi svih jedanaest riba trebale biti klenovi. E, da – što bi rekao Đole Veber.
MALA PAUZA, PA OPET
Proljetna čarolija sa šljivarima nekako naglo prestane u prvoj polovini maja. Šljivari su se izmrijestili i polako se vraćaju nizvodno, na terene sa kojih su i došli. Sada, kad idu niz struju, više nemaju potrebu da se drže priobalnih tišaka, jer je potražnja energije svedena na minimalnu mjeru. Osim toga, dok je „cvjetala“ voda, akumulirali su toliko proteina i kalorija u sebe, da imaju sasvim dovoljno „goriva“ za lagodan povratak kući. Taj postrmrijesni post zna potrajati i do polovine juna (saznanja sa meni poznatih voda), sve dok se rijeka skroz ne vrati u svoje korito, a vode ne izbistre.
I taman kad smo već zaboravili na šljivara i sasvim se preorjentisali na neku drugu ribu, on odjednom proradi. Za razliku od proljetnog perioda, nema ga više ni u brzacima, ni u plićacima. Tražiti ga treba na dugačkim i dubljim virovima, i to ne previše daleko od obale. Pojedine kolege pišu da se šljivar zadržava na istim mjestima gdje i škobalj, te da su im slične navike u pogledu ishrane. Ne znam, možba je to tako na Moravi, ali na rijekama gdje sam ga ja pecao, takve konstatacije ne stoje.
Škobalj je riba koja voli bržu vodu i pri nižem vodostaju se drži od obale i bliže preljevu. Izuzev zimi, izbjegava vodu dublju od 1,5 metra, a na muljevitoj podlozi bude samo protiv svoje volje – kada je visok vodostaj i izrazito mutna voda. Hrani se uglavnom sitnim organizmima iz niti alge kladofore i mikroorganizmima iz tankog filma od mulja, koji se uhvati po šljunku. Larve, račići, razni crvi i gliste su mu sporedna hrana, koju uglavnom jede u periodu kada nema dovoljno algi.
Šljivar se kreće u jatima, koja izbjegavaju bržu vodu iz centralne matice. Najčešće je u samoj priobalnoj zoni, pogotovo na mjestima gdje muljevito dno postepeno prelazi u šljunkovito. Ljeti se najprijatnije osjeća na dubinama od 2.5 do 3 metra i na mjestima sa laganim i ravnomjernim tokom vode. Ujutro i predveče je pod samom obalom (naročito voli strme i podlokane zemljine obale), a preko dana se udalji, ali nikad previše, tako da je uvijek na dohvat štapa. Svojom dugačkom njuškom, kao kakvim rilom, prevrće sitan šljunak, trulo lišće, grančice i mulj, tražeći sitne račiće, crviće i tubifleks. Alge i sluzavi film sa krupnog šljunka ga uopšte ne zanimaju. Za razliku od škobalja, šljivar nikada ne zalazi u rejon salmonida, a kada dobro prigrije ne pada u nesvijest od nedostatka kisika, niti bježi u brzake. Gdje mu prihranite teren, tu će obavezno doći, a ćudljivi škobalj često nema sluha za „Sensas“ i „YU šampion“, već odjednom napusti vaš bogati prehrambeni tepih na dnu i ode u plitke preljeve, ko zna zbog čega.
Naravno, ako smo na terenu gdje se dubina postepeno povećava, pa negdje na sredini rijeke imamo „kanal“, desi se da na istom mjestu imamo jata i jedne i druge ribe (a i ostalih). Međutim, to je samo izuzetak, koji potvrđuje pravilo, a ono glasi: šljivar je pitomija i mnogo dostupnija riba od škobalja.
No, vratimo se osnovnoj temi. Pitanje glasi: gdje, kako, kada i kakvim priborom loviti šljivara leti? Na ovu temu su kolege Dragoslav Petković, Miroljub Stojadinović i još neki autori odavno napravili dobre i instruktivne tekstove, pa ću se zadovoljiti time da vas podsjetim na ono najbitnije.
Šljivara potražite na mjestima sa umjerenom i pravilnom strujom vode, na dubinama od 1,5 do 3 metra, što zavisi od veličine rijeke i opštih karakteristika terena. Izbjegavajte mjesta sa neravnim dnom, krupnim kamenom ili potopljenim granjem, jer šljivar se najbolje lovi na lagane plovke i tanke najlone, a zna se da su neravnine na dnu najveći neprijatelj ovakvog lova. Naravno, ništa vam ne znači ni besprijekorno čisto dno, ako je ono čisto i od riba.
PRIBOR I TRI PUTA BELO
Pošto je šljivar priobalna riba nema nikakvih prepreka da svoju primamu bacate na distancu koja najbolje odgovara karakteristikama vašeg pribora. Kada je riječ o priboru za lov ljetnog šljivara, ja se, kao i uvijek, zalažem za princip – svak – neka lovi na ono što mu najbolje leži. Ipak, postoje nekakvi objektivni zahtjevi u pogledu pribora, na koje se gornja maksima ne može primjeniti. To su određeni minimalni zahtjevi, uz koje ide ona nepopularna sintagma – to mora. A šta to mora? Štap mora biti lagan (barem ne preko 250 grama) i brz. Idealne dužine nema, ali meni leže oni od 3,8 do 4,4 metra. Na vama je da se opredijelite za to da li ćete izabrati štek, takmičarac bez karika, „meč“ štap, bolonjez, „teletraut“ ili obični teleskop. Najčešće to i nije pitanje ličnog afiniteta, već onoga, što se obično nosi u unutrašnjem džepu sakoa. Mašinica mora biti lagana (ako je već koristite) i brza, a nije bitno da li je špulna obična ili u „Long Cast“ izvedbi. Ako imate „onog“ u unutrašnjem džepu sakoa, da ga ne biste trošili na smeće, obratite se za savjet našoj „redakcijskoj enciklopediji pribora“ – gospodinu D. Jovanovu.
Najlon za lov šljivara mora biti tanji od 0,18 mm, sem ako ne spadate u tipove koji radi jednog šarana, koji im je pokidao najlon prije pet godina, i danas love beovice na 0,35 mm. Toplo preporučujem neki od italijanskih najlona (npr. „Smart“ ili „Tubertini“) debljine od 0,14 mm, sa predvezom od 0,12 mm.
Plovak mora biti lagan, sa malom, jasno uočljivom kapicom (bez ikakvih vršnih nastavaka), koja iz vode viri maksimalno 1 cm. Plovak mora biti fiksiran sa obe strane, jer ukoliko je fiksiran samo sa donje strane (u N. Sadu većina to radi), nemoguće je popraviti „trbuh“ na najlonu, a da se ne pomjeri plovak. Uostalom, ako ne želite da pogriješite u izboru ovog vrlo važnog dijela pribora, obratite se ljudima iz „YU FIŠA“ ili „ALASA“ iz Niša, koji su upravo ovakav tip plovka doveli do savršenstva.
Koristite bijele takmičarske udice (i ovdje preferiram Italijane) kraćeg vrata i blago uvrnutog vrha, broj 14 do 12 po „Mustadu“.).
Pribor smo, dakle, kompletirali, pa hajmo sada da uhvatimo i kojeg šljivara. A na šta da ga najviše uhvatimo? Na „triput bijelo“.
- „Angel brod“;
- Crvići;
- Ruža od hljeba.
Šta još reći o „Angel brodu“, što već nisam u svojim ranijim tekstovima? Bez daljnjeg neprevaziđen i neumoljiv mamac za svu bijelu ribu, pogotovo kad ga braća Francuzi umijese („PAIN CHAILLOU“).
Na udicu zakačite komadić tog čuda, veličine zrna pšenice, pa kontrirajte do mile volje – to ne spada, diše i lovi.
O crvićima ne smijem ni pisati od žene, a kamoli ih uzgajati. A ako i ne uzgajam, moram ih kupovati. Ako ih već plaćam, volio bih da mi se ne učaure, ako ih ne smijem držati u frižideru. Nikada neću shvatiti te neribolovce. Zamislite, molim vas – njima je važniji užički kajmak od mojih crvića.
Dosta šale. Crvići su neupitno odličan mamac za lov šljivara, pa ako bismo zaboravili na njihov smrad i gore navedene kućne zavrzlame, mogli bismo reći da su čak idealan mamac za ovu ribu. Najčešće je dovoljan jedan crvić za udicu br. 14, ali ako na istom terenu ima mnogo nepoželjne beovice, stavite ipak dva komada. Sitnjež obično uzima u propadanju, pa kako su joj dva crvića ipak prevelik zalogaj, to nekako na kraju dospije na dno, među naše šljivare.
Ako već ne možete nabaviti „Angeld brod“, što je razumljivo, a nemate ni crviće, što je već ljenost, molite se bogu da barem radi pekara za ugla. Dobra stara „ruža“ od hljeba neće zatajiti ni kad je šljivar u pitanju, međutim:
- bićete mnogo sporiji od onih što imaju prva dva mamca;
- često ćete promašivati ribu, jer će vam mnogo puta špic biti pokriven i zaštićen gnjecavim hljebom;
- nikada nećete biti sasvim sigurni, da li vam je mamac stalno na udici.
Hljebna „ruža“ je sasvim solidan mac za ribolovce bez većih ambicija, koji ribolov prije svega doživljavaju kao korisnu razbibrigu. Za one pak fanatizovane, koji svaki izlazak doživljavaju kao takmičenje sa samim sobom, ovaj mamac je aktuelan otprilike kao i ona Đokina pesma „K`o nekad u osam“.
Kolegama „šljivarošima“ sve najbolje na vodi. A vi „čisti“ varaličari, ne gledajte mi iskosa moga dragog plavonosa.
RANKO TRAVAR
