6. Lov škobalja u oktobru
OKTOBAR – SEZONA ŠKOBALJA
Na većini voda mrenskog regiona i na velikim ravničarskim rijekama sezona lova škobalja počinje tek sa prvim oktobarskim zahlađenjima. Ono što su juli i avgust za »hladne« vode, to su oktobar i naredni hladni mjeseci za »tople« vode.
Stari ribari imaju običaj reći: »Nema škobalja dok mraz ne stegne«. Sasvim su u pravu, ali samo kada se radi o rijekama mrenskog regiona i ostalim vodama koje imaju veliko godišnje odstupanje u temperaturi vode (od 2-28°C). Sa velikom pouzdanošću možemo utvrditi jedno pravilo: Što su odstupanja između minimalne i maksimalne temperature vode veća, to se početak aktivnosti škobalja više prenosi u hladne mjesece. Naprimjer, na rijeci Bosni, čije korito je neposredno ispod tankog sloja šljunka sačinjeno od velikih greda mrkog uglja, i koja se ljeti zagrije do 30°C, niko normalan i ne pokušava loviti škobalja prije kraja septembra – početka oktobra, a udarni mjeseci su novembar i decembar.
Zato ne čudi što obale ove prebogate rijeke proključaju od ribolovaca tek onda, kada većina normalnih ljudi ne mrda iz kuće. Napokon više ne moraju ići na Drinu, Vrbas, Sanu, Unu i druge hladne vode da bi lovili svoju omiljenu ribu. Ti isti škobalji, koje su cijelo ljeto bespomoćno posmatrali kako se prevrću i sijevaju u brzacima i preljevima, i koji nisu reagovali ni najedan mamac i lukavstvo, odjednom, u oktobru, kao da polude načisto i počnu masovno da grizu, tako da ih i najveći papani nalupaju u neshvatljivim količinama.
Zašto je to tako? Mogli bi mi tu sada naširoko i nadugačko elaborirati problem, ali suština je vrlo prosta. Na »toplim« vodama škobalj je ljeti evidentno sit »nečega« iz svog prirodnog okruženja, a sa prvim zahlađenjima količina tog »nečega« dramatično opada i riba je prisiljena da traži alternativne izvore hrane. Kad u posnu i hladnu oktobarsku vodu bacite par vekni starog hljeba, izgladnjelom jatu škobalja učiniće se to kao da su netom sjeli za švedski sto. Ako to ponavljate iz dana u dan, imaćete uskoro matično jato pod nogama, manje-više uvijek raspoloženo za jelo.
NAJVEĆA MUDROST – PRONAĆI RIBU
Godinama kao papagaj ponavljam jednu te istu stvar, koja se može sažeti u par rečenica: Nije veliki ribar onaj što uhvati najveću ribu, ili uvijek ima najpuniju čuvarku. Biti veliki ribar znači umjeti uvijek i na svakoj vodi pronaći ribu. Pravi ribar nije nikakav egzekutor niti član nekakve kaznene ekspedicije. To je po definiciji istraživač i tumač prirode i njenog čudesnog znakovlja. Pravi ribar nikada nema »svoje mjesto«, jer su sve vode njegov zavičaj i njegovo mjesto. On se nikada ne duri kada nekog zatekne na poziciji koju je predhodnih dana on pripremio. Naprotiv, to ga raduje, jer će taj dan opet istraživati i pronaći neko novo, možda još bolje mjesto. Onaj koji nije osjetio radost obilaženja raznih voda i stalnog propitivanja ličnog iskustva u različitim situacijama, teško da će shvatiti ove retke. Život je naprosto prekratak da bi se čovjek predugo zadržavao na jednom mjestu, koliko god da se tu lijepo osjeća. Nikada ne dopustite da vam se ribolov pretvori u rutinu. Neka to bude vaša najveća strast i budite ubijeđeni da je blagoslovljen svaki čas i svaki dinar koji ste investirali u zadovoljenje njenih beskrajnih hirova.
Vratimo se našoj temi i odgovoru na pitanje: Kako pronaći oktobarskog škobalja? Podsjetimo se malo na biologiju ove ribe. Škobalj je jatna riba i ima dvije velike godišnje migracije. Krajem zime i početkom proljeća, škobalji se grupišu u velika generacijska jata i kreću uzvodno ka većim pritokama ili na pogodna mjesta u matičnoj rijeci, radi obavljanja mrijesta. Ova masovna pomeranja ribe obično nazivamo proljećnim ili mrijestnim migracijama.
Krajem septembra ili početkom oktobra (zavisi od vremenskih uslova) jata škobalja se ponovo grupišu i pomjeraju iz bržih i plićih dijelova rijeke u dugačke i mirne virove, gdje će provesti narednih 5-6 mjeseci. Po masovnosti jesenje migracije škobalja su slične proljećnim migracijama, ali su znatno kraće po pređenim distancama. Što je manji pad rijeke, to su kraći brzaci i veća koncentracija dubokih virova, a samim tim su migracije škobalja vremenski u prostorno kraće. Na takvim vodama je praktično svaki vir zimovnik, pa se ne može ni očekivati prevelika koncentracija ribe u takvim virovima. Na brzim rijekama, gje su plitki brzaci dominantan oblik toka, a razdaljine između pojedinih virova dugačke čak i po desetak kilometara, jesenje migracije imaju karakter ozbiljnih i dugotrajnih pomjeranja, a u malobrojnim virovima sjati se izuzetno gusta populacija škobalja. Ovakve rijeke su po pravilu mnogo produktivnije za jesenji i zimski ribolov.
Još jednu stvar valja imati na umu prilikom lociranja ribe. Ako je sušna jesen i migracije se pokrenu pri niskom vodostaju, riba se uglavnom drži središnjih dijelova rijeke. U vodi još ima mnogo hrane i teško da ćemo zadržati primamom veću količinu ribe na duži period.
Idealna situacija je kada riba u migracije krene nakon velikih padavina i pomuta vode. Tada se jata drže priobalne zone, a na prvo bistrenje je izbezumljena od gladi. Srednji vodostaj i sijera voda, nakon obilnih i hladnih oktobarskih kiša, sa hladnim i maglovitim jutrima i sunčanim danima, idealan su spoj okolnosti za lov škobalja. Prve udarce treba očekivati neposredno nakon izlaska sunca, a špic aktivnosti je od dva popodne od sutona.
Krajem oktobra sva riba je već u zimovnicima, ali ne u njihovom centru već po obodima. Šta to znači?
U svakom dobrom zimovniku ima da se poštuje riblja disciplina. Zimovnik je neka vrsta prihvatilišta i sabirnog centra, što znači da u njemu borave ribe starosjedioci i novopridošle ribe, moderno rečeno izbjeglice. Središnji i najkomotniji dio vira zauzimaju domaćini, u ovom slučaju somovi, šarani, krupne mrene i plotice; klenovi kao najmanja i heterogena skupina su razbacani tu i tamo po ćoškovima, ispod kakve klade i podlokanih obala, a škobaljima, kao nerado viđenim, ali ipak »šta se tu može« gostima, velikodušno je prepušten preljev i plići ulazni dio vira. Ispočetka, dakle, u oktobru i početkom novembra škobalji se disciplinovano drže kućnog reda i zaista ne mrdaju iz preljeva i ulaza u vir, ali kasnije, kad stegne i pažnja pospanih domaćina popusti, razmile se došljaci po cijelom viru i u toku dana po desetak puta pređu, kao kakvim šetalištem, put od vrha do kraja vira. Upravo radi tog njihovog »šetanja« mnogo ih je teže loviti u decembru, nego u oktobru, mada jedu istim intenzitetom.
KO RANO RANI ...
Da, upravo je tako »Ko rano rani, dvije sreće grabi.« Mada riba u oktobru nije pretjerano aktivna ujutro, moj vam je savjet da ipak poranite, a evo radi čega:
1. Ako ste od one sorte koja ima »svoje mjesto«, bez obzira koliko je tajno i brižljivo skrivano, budite ubijeđeni da ćete kad-tad nabasati na jutarnju vatru i četiri-pet silueta upravo kod onog vašeg kosog kamena. I, šta se tad dešava? Umjesto dugo očekivanog, mukom od porodice i posla otetog dana, vaće dana »D« za uživanje, odjednom vas spopadnu aritmije, znojenje dlanova i nagon na kakanje. E, ako ste od te ribarske fele, stisnite petnju i na vodi budite sat prije svitanja, pa nek se znoje i tresu oni što poslije vas dođu.
2. Recimo da niste tip ribara iz predhodnog slučaja i da ne ovisite od nekog predhnodno fiksiranog mjesta. Opet valja poraniti. Zašto?
Najpouzdaniji metod za lociranje jata škobalja jeste da uočite gdje se izbacuje, a u rano jutro ta njega karakteristična aktivnost je najintezivnija. Često se desi da se nakon izlaska sunca cijeli dan više nijednom ne pokaže na površini. Ako ste prvi put na nekoj lokaciji, imaćete velikih problema da pronađete ribu. Pogotovo ako je povišen vodostaj i sijera voda, pa niste u poziciji da vidite tragove lizanja na priobalnom šljunku.
3. Kad ste na vodi u rano jutro imate gotovo dva sata na raspolaganju da obavite sve one pripremne aktivnosti, na koje se ne isplati trošiti vrijeme kad riba već počne da radi:
- da locirate jato škobalja na osnovu izbacivanja
- da priremite primamu i bacite je na prvo mjesto
- da montirate plovak i sitem opterećenja, koji najbolje odgovara dotičnom terenu
- da precizno izmjerite dubinu na svim tačkama u zamišljenoj liniji pecanja
- da popijete kafu, doručkujete i, što da ne, malo jutarnje gimnastike opucate
Ribolov vam je kao seks – prvo malo gledanja, zatim predigra, a na kraju – sve ću da ti dam, samo da zadam.
PRIMAMLJIVANJE
Ako smo se već složili da je najveća mudrost u ribolovu znati pronaći ribu, mislim da ćemo se opet složiti da je druga najveća mudrost znati zadržati ribu. Pogotovo kada znamo da je ovdje riječ o ribi koja naprosto mora stalno da se kreće.
O primamljivanju škobalja pisali su i pisao sam baš mnogo, ali »zaboravlja se zaboravlja«, pa nije zgoreg nešto ponoviti, i pokoju novu stvar kazati.
Na ovim našim podnebljima u poslednjih pet decenija iskristalisalo se nekoliko tradicionalnih škola primamljivanja škobalja i sve su manje-više efikasne. Navodim neke od najšire rasprostranjenih (pojam »škola« uzmite uslovno, jer više je u pitanju sistem navika).
»Bosanska škola« . Mada ovaj metod primamljivanja nazivamo »bosanskim«, on je u vrlo širokoj primjeni prisutan i u mnogim drugim dijelovima bivše Jugoslacije, ali u Bosni je baš dominantan.
Primamljivanje se vrši isključivo hljebom i to kombinacijom takozvanih »bombi« i »bljuzge«. Bombe su tvrdo umiješan jučerašnji hljeb otežan kamenom, a bljuzga je dobro nakvašena i trastresito pripremljena masa od starog hljeba.
Obično se prvo u vodu baca desetak bombi blago nizvodno od ribolovca, a zatim se 30-50 metara uzvodno baca bljuzga, da »digne« škobalja sa kamena.
Bosanci gotovo isključivo pecaju škobalje na »Pen Šaju« (poznatiji pod nazivom »Angel«), naravno, kada se lovi na bijele mamce, a ne na »travu«.
»Srbijanska škola« . Kažem »Srbijanska škola«, mada se ovaj metod primjenjuje i izvan Srbije, a opet u samoj Srbiji ima krajeva gdje se više koristi »bosanski« metod.
U pitanju je primamljivanje uz upotrebu specijalno konstruisane hranilice, koju, recimo, Nišlije zovu »anker«, u donjem Podrinju »mamac« ili »navad«, a u Vojvodini prosto »hranilica«. Hranilica je zapravo pletena mreža, montirana na posebnu konstrukciju, koja se sastoji od osovine i utega, čija funkcija je da hranu zadrži na dnu. Iznad mreže je plovak (obično »Kosili« bočica ili nešto slično), a sve je to povezano sa ekstra debelim najlonom, ili kanapom, koji se fiksira za držač na obali. U hranilicu se obično stavlja stari hljeb, a ambiciozniji ribari tu dodaju konfekcijsku hranu, briketirane ulje pogače, krv i crviće.
Ljubitelji ovakvog načina primamljivanja i zadržavanja škobalja uglavnom pecaju na crviće ili obični hljeb, a poslednjih godina i oni se masovno opredeljuju za »Šaju«, naročito u hladno doba godine (obično uz dodatak ulja konoplje).
»Čačanska škola«. Mada je Čačak zasad još u Srbiji, mislim da su zbog zaista specifičnog metoda primamljivanja škobalja zaslužili da dobiju ono »škola«. Možda se to što oni rade još negdje koristi, ali ne vjerujem nigdje u tolikim količinama.
Šta rade Čačani. Kad krenu na Drinu (upravo u ovo doba počinje fešta) u gepek može stati samo jedna stvar - stotinjak kila zemlje i desetak litara crva. Kako izađu na vodu počinje bombardovanje, sve dok one orijaške drinske škobalje ne natjeraju da u tim crvićima prepoznaju hranu. Vjerujte mi da to nije lak zadatak, jer natjerati divlju ribu od dvadesetak i kusur godina starosti da se skine sa epifitona i alge i da prihvati bijele mamce, može se samo velikom upornošću i ogromnim količinama hrane. Isti efekti bi se postigli i sa bacanjem hljeba, ali priznaćete da je zemlja jeftinija.
»Evropska škola«. Ovo »evropska« upućuje na moderan pristup primamljivanja škobalja, uglavnom rasprostranjen kod ljubitelja takmičarskog ribolova i kod ambicioznijih ribolovaca.
Kod »evropljana« bombe, bljuzge, ankeri i ostali recidivi »mračne« prošlosti ne piju vode, već se koriste gotovo isključivo konfekcijske hrane poznatih svjetskih proizvođača, najčešće u kombinaciji sa crvićim. Gotovo svi renomirani proizvođači u svojoj ponudi imaju mix za lov škobalja i njemu slične ribe, ali je dosadašnja praksa pokazala da nijedna od tih hrana ne pokriva sve moguće situacije na vodi. Pojedine funkcionišu samo ljeti, a zimi tjeraju ribu i obratno. Ponekad, u isto doba godine, na različitim vodama, ili na različitim dijelovima jedne te iste rijeke, daju sasvim suprotne rezultate. Sve u svemu, čini mi se da u ovoj oblasti tek predstoji mnogo eksperimentalnog rada i sticanja iskustava sa različitih voda, da bi se možda za par godina došlo do kakvih-takvih konačnih saznanja.
PLOVAK
Ostalo mi je tek toliko prostora da riječ-dvije prozborim o jednom od najvažnijih dijelova pribora za lov škobalja – plovku. Šta se traži od dobrog škobaljskog plovka?
Prije svega da bude dobro izbalansiran ili, kako to slikovito reče moj drugar Denbus iz Niš, da u vodi stoji kao da si zakucao ekser. Balans se postiže izborom materijala i oblika plovka. Ako zanemarimo plutu i guščije pero, kao odlične, ali jednostavno zaboravljene materijale, ostaje jedino balza kao materijal, koji se da savršeno balansirati. Od poliuretana i tvrdog stiropora, čak i uz kompjuterski dizajnirane oblike, jednostavno je nemoguće napraviti stabilan škobaljski plovak. O plastici da ne govorim.
Ne znam u čemu je fazon, ali plovci do tih materijala imaju nekakvu nezgodnu titravost, nesklonost da ih se umiri i stabilno vodi – jednostavno se otimaju kontroli. Osim toga, čini mi se da teško drže boje i lak, pa se već nakon par sati vožnje znaju napiti vode. Ne kažem, možda se od ovih materijala da napraviti solidan plovak za lov babuške, deverike, šarana i sličnih vrsta, koje, kad uzmu ne puštaju, ali kod lova škobalja, gdje svaki titraj, zastajkivanja, usporavanje ili ubrzanje plovka, znači udarac, za pravi plovak treba »argument više«.
Na svu sreću, naši su ljudi baš talentovani kad treba nešto unaprijediti i usavršiti. Šta samo reći za Nišlije! Pola Evrope lovi njihovim plovcima. Ipak, kad je u pitanju lov škobalja na divljim vodama, dakle, tamo gdje su prohtjevi u pogledu plovka najveći, čini mi se da su dvojica ljudi iz zapadne Srbije napokon napravili savršen škobaljski plovak. U pitanju su Ćure i Gliga i bilo bi nepravedno isticati jednog nauštrb drugog, jer obojica su napravili plovak na koji se čekalo decenijama.
Ljudi napraviše plovak koji već sa nosivošću od 5 grama možeš zabaciti preko pedeset metara (dakle, ne kolabira u letu); imaju lako izmjenjive i odlično uočljive antene; prilikom štopanja ne bježe u stranu; ne oru vodu pri povratnom vađenju; ne plopću na kontri; tačno su izbaždareni i nosivost im je ista i nakon par godina upotrebe; postojano drže lak i boje im ne blijedi nakon sunčanja; žica se ne vadi i ne oštećuje najlon. Šta još treba da tražimo od plovka. Ma nek su oni nama živi i zdravi.
I još nešto. Zar smo mi škobaljaši lošiji ljudi od šarandžija i mušičara? Zar baš svakog škobalja moramo ubiti? Zastanimo ponekad i pogledajmo toj životinji u oči. Ponesimo kući ono što ćemo sigurno pojesti. Ne hranite komšiluk ribom – smatraće vas budalom. Poklonite život biću, koje nam toliko sreće donosi.
RANKO TRAVAR