4. Džentlmen iz kanjona

RIJEKA UGAR

Tamo gdje klikće suri orao, a mrki medvjed rado svoju špilju pronađe, gdje teška i oštra bujad do neba raste, gdje su smreka i bukva krošnje pomiješale, a jutarnji razvigorac goni maglu i studen preko crnog kamenja što miriše na okside i čađ; tamo gdje poskok pod lijeskom, u četini, ispod gloga, iza tamnog kamena drijema i svakom plodu daje zlu kob, gdje vuk i čovjek bez prijeke potrebe i zebnje ne zalaze – tamo teče, strašni Ugar. Tamo, u njegovom mračnom kanjonu, ostade i moja duša, zauvijek zarobljena.

Ugar: riječ što se kezi i bekelji svojim zlokobnim značenjem i odvlači nas sunovratom u tamne regije drevnih bajalica, skazki i mračnih legendi srednjovekovne Bosne.

Ugar: gar, garež, crn kao ugarak, garav kao đavo. Ova arhajska riječ kao da je otpala sa nekog stećka i tako se otela zaboravu vijekova. Nije li to onaj isti Ugar u čiji su duboki kanjon, pod okriljem noći, ohole velmože iz drevnog Jajca, bacale plodove svog rodoskrvnuća - svoju nečistu krv. Zato su stari vodeničari vjerovali da je bijeli ugarski šljunak isprana dječija kost, a da je priobalno stijenje crno od krvi i đavoljeg češanja.

Ugar: nit od srebra što se duboko usijekla u meso od ljutog granita i škriljaca planinskog kompleksa Vlašića, Čemernice i Ranče, tvoreći tako od glacijala do današnjeg vremena jednu od najdubljih i najdužih usjeklina u Evropi.

Tekući od svog izvora ispod Vlašića lomi se preko krupnog granitnog stijenja i srušenih jelika, tvoreći stotine malih vodopada, što eonima drobe šljunak i stvaraju ljupka pješčana žala. Tu, gdje nastaje, Ugar je poput kakva djevojčurka: vijuga i pregiba se tankom stazicom, stidljivo koristeći krupne listove podbjela, da se svako malo zakloni od pogleda znatiželjnika. Ispod svoje fluidne bluzice, u tek raspupanim njedrima, krije rječica svoje najveće blago – pastrmke potočare, svjetle poput pjene vodopada, brze kao iskrice.

Skakutajući tako veselo, nimalo nalik na svoj naziv, spušta se Ugar ka pitomoj kotlini, gdje iznenada i bez svoje volje prima u uzano korito jaču vodu od sebe.

I doista, kao iz mračnog tunela, bježeći od ledenih utvara, sva skrhana i izlomljena, u Ugar se ulijeva Ilomska, hladna i gusta od klica mahovine i zmijskih svlakova. Ilomska je u svom donjem toku ledeni gorski dah, stjecište medvjeda i crnih endemeskih poskoka, ali i prebogato prirodno plodište ugarske pastrmke, koje ima kao nigdje u ovom dijelu Evrope.

Od ušća Ilomske pa nizvodno, Ugar kao da je prošao ispod duge, pretvarajući se iz stidljivog djevojčurka u goropadnog mladića. Tekući sada dosta sporije kroz pastoralnu zaravan, rijeka pravi mnoštvo kratkih virova, pravih zelenaca, u kojima, osim sve krupnije pastrmke, obitava i sapača i pokoji klen. Na ovoj pitomoj dionici, uz rijeku vodi nova asfaltna cesta, pa se tu nekada, u dane vikenda, znalo skupiti dosta ribolovaca i kampera. Napraviše tu ljudi krajem osamdesetih i motel za lovce i ribolovce i ne sluteći da će uskoro u ovoj dolini šum rijeke zaglušiti jeka artiljerije, u najbesmislenijem od svih ratova.

Neposredno ispod motela, Ugar prihvata sa desne strane Kobiljsku rijeku, a zatim počinje da usijeca dvadesetak kilometara dugačak kanjon, dubok između 500 i 850 metara, što ga čini najdubljom i najdužom usjeklinom u Evropi, poslije kanjona Tare. Tek tu, u mračnim galerijama dubokog kanjona, rijeka se napokon sastaje sa svojim strašnim imenom. Do ulaska u tjesnac mogla se zvati i Svjetluća, Bistrica, Bukovica ili Zlatonosa, ali od momenta kad se nad modrim virovima zatvori svod od kamenih litica, to postaje samo jedno – Ugar.

U kanjon se ulazi samo kad je nizak vodostaj i stabilno vrijeme. Ponekad je dovoljan i jak ljetnji pljusak, pa da rijeka odjednom pomahnita, čupajući samo srce planine i goneći pred sobom silni gorski materijal od kamenja, klada i blata. Kad goropad protutnji to više nije ista rijeka. Tamo gdje su do juče bili prostrani i duboki virovi nastali su kameni plićaci, a na plitkim razljevima rijeka je izdubila nove virove. Tek poneke dionice, na središnjem i donjem dijelu kanjona, ostaju netaknute i nakon najvećeg haosa. Tu, na mjestima gdje korito odolijeva i najvećem divljanju rijeka, kriju se krupne ugarske potočare i mladice.

Kanjonski dio Ugra je pravo čudo prirode. Na rječici čija širina rijetko prelazi desetak metara vađene su pastrmke od osam i mladice preko petnaest kilograma. Na istim terenima love se i matične mrene od preko pet kilograma, klenovi trokilaši, a da o krupnim škobaljima ne govorim. Donji dio kanjona bogat je i lipljenom, koji se zna i povući u Vrbas, ukoliko je nestabilna godina i često variranje vodostaja.

Ovako bogatstvo ihtiofaune u fatalnoj je nesrazmjeri sa produkcijom riblje hrane na Ugru. Tako siromašan život dna nigdje nisam sreo na nekoj divljoj vodi. Možda tek ispod svakog desetog kamena naiđe se na poneku larvu krupne obalčarke (rod Plecoptera) ili sitnih jednodnevnki (rod Ephemeroptera). Gamarusa nema ni u tragovima, a tek u neposrednoj blizini ušća, može se u priobalnom pijesku iščeprkati pokoja žuta larva vodenog cvijeta (Ephemera Danica), ili pod većim kamenom naći “grozd” larvi tularoša u kućicama od slijepljenog pijeska.

Slična je oskudica i kad je riječ o sitnoj ribi. Za razliku od gornjeg toka rijeke, gdje vrije od peša i zlatastih pijora, u kanjonskom toku pijora uopšte nema, a peš je izuzetno rijedak i sitan. Tek iza desetog kilometra kanjona, u Ugar iz Vrbasa (akumulacija Bočac) ulaze s proljeća manja jata dvoprugaste uklije (riba slična beovici), ali to pastrmke i krupni klenovi uglavnom pojedu do polovine avgusta.

Hronična oskudica prirodne hrane uticala je i na specifične navike u pogledu načina ishrane. Ribe ima neobično mnogo, sva je krupna, pa je konkurencija u ishrani nemilosrdna. Ugarska riba je halapljiva, ali i vrlo oprezna, pa je najčešće važniji ispravan i neprimjetan pristup viru, od same tehnike ribolova i izbora mamca. Za razliku od riba iz mirnih voda, ovdje su udarci siloviti, a drilovi izuzetno snažni i neizvjesni, što u kombinaciji sa laganim priborom i teškim terenom čini ribolov na Ugru izuzetno uzbudljivim – pravom atrakcijom.

BOSONOGI ŠEŠIRDŽIJA

Sreo sam ga prvi put jednog septembarskog jutra `87, neposredno ispod ušća Ugrića u Ugar. Dok sam ja bacao spužvenog  peša na ulazni dio povećeg vira, on je mušičario na izlaznom dijelu istog vira. Pokreti su odavali vrsnog majstora mušičarskog zanata. Svako malo mijenjao je repertoar bacanja, savršeno se prilagođavajući konfiguraciji terena i gusto obraslim obalama. Kad bi zakačio pastrmku, elegantno bi obarao stari “DAM”-ov mušičarac vodi, navodeći ribu nizvodno i izvan vidnog polja ostalih riba. Svaki put bi ribu prihvatio vlažnom rukom, pažljivo i hitro vadeći udicu iz njenih usta. U pletenu korpicu, što mu je visila o boku, stavljao je tek poneku, i to baš krupnu pastrmku. Bio je to čovjek pedesetih godina. Na glavi je nosio slamnati šešir neobično širokog oboda, a sav pribor je držao u jednom džepu široke somotne košulje. Bio je u kratkim pantalonama i bez čizama, što je odudaralo od njegovih otmjenih crta lica. Samo su mještani hodali bosi po ledenom Ugru, mašući onim svojim vitkim štapovima od sušene lijeske.

Prišao mi je sa širokim osmijehom, kao da smo neki stari znanci: “Bistro kolega! Ja sam Viktor iz Travnika. Šta kažu danas ribe? Uh, što su vam dobri ti peševi. Da pogledam, molim vas. Izvinite, možda sam malo napadan?” – reče moj novi poznanik i za trenutak zastade sa posmatranjem peševa. “Ma ništa kolega. Slobodno pogledajte. Eto, i ja bi da malo te vaše mušice pogledam. Vidim, čupate one pastrmke jednu za drugom, pa ko velim….” – zastanem na trenutak da vidim reakciju. Viktor se nasmija grohotom, pa izvadi iz drugog džepa na košulji izuzetno lepu pljosku sa plišanim rukohvatom i inicijalima V.M. “A, bogami, niste ni vi od juče. Šta kažete. Da pogledam malo vaše mušice… (opet iskren smijeh). Hajde Ranko, živjeli, Drago mi je da smo se upoznali”.

Pola sata ugodnog ćaskanja bilo je sasvim dovoljno da shvatim kako imam pred sobom pravog profesionalca i gospodina. Čovjek govori dva svjetska jezika, posjeduje brdo strane literature iz oblasti mušičarenja i stari je pretplatnik nekoliko specijalizovanih časopisa. Dugo godina je radio za neku jaku izvoznu firmu, što mu je omogućilo da mušičari širom svijeta, pa čak i na Aljasci. Odnedavno je, reče mi, u invalidskoj penziji, a čizme ne nosi, jer ima neko specifično proširenje krvih sudova na nogama, pa mu godi niska temperature. Savjetovao mi je da po Ugru hodam u šeširu sa što većim obodom, jer se poskok pred kišu penje u niske krošnje žbunja i drveća, pa ga i nesvjesno sebi stresemo za vrat. Na kraju razgovora dade mi dva struka mušica, a ja njemu par onih svojih spužvenih peševa.

Viktora sam i narednih godina često sretao u kanjonu. Uglavnom je bio sam, ili sa svojim malim unukom, koji je već uveliko mahao laganim „Orvisom“, da je to bila milina gledati. Za razliku od svoga djeda, koji je onako bos i pod velikim šeširom hodio po oštrom ugarskom kamenu, mali kao da je izašao sa stranica nekog sofisticiranog mušičarskog kataloga. Onako plav, sav u džepićima i kopčama maskirnog prslučeta, pod zelenom kapicom nakićenom šarenim strimerima i u mekanim čizmama, što su mu sezale do ispod pazuha, bio je djedin unuk prava mala imitacija nekog američkog dendija u usponu, koji je, eto, našao vremena da skokne sa članovima upravnog odbora kompanije do Jeloustona i da tamo isproba svoj novi „Sage“ komplet.

„Šta ću moj prijatelju – kao da mi se pravdao zbog unuka – Kad sam bio mlad, volio sam se kinđuriti i praviti važan. A nije se bogami imalo para ni za goli život. Sad, kad imam para, svejedno mi je kako izgledam. A i šta će mi vala deset džepova, kad sve stane u dva, i piće i pribor. Početnici se vole kinđuriti i nositi mnogo pribora, jer ne znaju šta će i kako će loviti. Oni su ti kao i ovo moje unuče. Što su šareniji, osjećaju se opasnijim. Ali pazi, mnogo truda, znanja i godina treba, da bi sav pribor mogao da ti stane u jedan džep. A da ti pritom ništa ne fali“.

Slučaj je htio da sam Viktora poslednji put sreo u kanjonu septembra 1991. godine, i to na onom istom viru gdje smo se i upoznali. Tada se desilo nešto po čemu ću ovog divnog čovjeka pamtiti do kraja života.

Nakon što smo se malo ispričali i potegli koju iz one njegove ploske, svako je zauzeo svoju poziciju. Dan je bio nekako zatvoren i sparan, pa sam odlučio da lovim podvodnim mušicama. Na struku sam imao dvije imitacije larvi tularoša i jednu krupnu braon obalčarku. Nakon više bezuspješnih pokušaja na ulaznom dijelu vira, pomjerim se nešto niže, na mjesto gdje se po dnu pružilo ogromno deblo od potopljenog graba. Znao sam da se u tom drvenom lavirintu kriju one najkrupnije potočare i poneka mladica, ali i da je to najveće ugarsko groblje mušica i raznih varalica. Ipak, odlučim da rizikujem. Ionako je već bilo prilično kasno, a u košari sam imao dosta ribe.

Puštao sam da matica donese mušice pod samo deblo, a zatim sam blago vraćao vrh štapa unazad, dižući svoje imitacije pod tamne ogranke. Ovo fino manevrisanje mušicama i provlačenje kroz uska okna između trulog granja, toliko me počelo samo po sebi zabavljati, da u prvi mah nisam ni dao neki značaj jednom kratkom i snažnom udarcu. Tek kada je vrh štapa poletio prema vodi, shvatio sam da imam ribu. Po snažnom zatezanju strune u pravcu suprotne obale, znao sam da je udarila ona prava. Imala je prednost od onih nesretnih par desetinski sekunde, koliko mi je trebalo da shvatim šta se dešava. To je znalački iskoristila, uletivši u onaj najgušći sklop od ogranaka i raznog nanosa. Shvativši da u ovoj igri nemam gotovo nikakve šanse, počeo sam bukvalno da je čupam, podižući štap visoko iznad glave. Za divno čudo, pastrmka je krenula od dna prema površini nekako poslušno i kad sam već jasno vidio njeno blještavo tijelo kako se grčevito uvija na nekih metar ispod površine, osjetih pod prstom nekakav neočekivano tvrd otpor. Štap se nategao do krajnje granice izdržljivosti, ali je pastrmka uporno ostajala na istom mjestu. Kao u magnovenju osjetio sam nečije tapšanje po ramenu i onaj poznati razboriti ton: „Ranko, otpusti naglo strunu. Zakačio si gornjom mušicom granu. Male su ti šanse, ali probaj“ – reče Viktor i znajući kako mi je, gurnu mi plosku pod nos.

Nakon par minuta uzaludnih pokušaja da se iz raznih uglova otkači ona nesretna mušica, poravnao sam štap sa vodom, nategao strunu i tako prekinuo već izmoreni predvez. Ponadali smo se da će sad pastrmka lako izaći na kraj sa onim patrljkom od najlona, a da će joj udica kad tad ispasti iz usta. Ali, kao da je taj dan ugarski zloduh prekovremeno radio. Trzaji ribe su bivali sve tromiji, a svako malo se okretala prema nama, očajnički šireći usta i pokazujući ispod snježno bijelog nepca purpur svojih namučenih škrga. Kao da sam čuo nenu nježnu poruku, što liči na prokletstvo: „Pa zar se nisam dobro borila. Oslobodi me sada. Ili me ubij“.

Viktor je kao u transu pljuckao pod noge i neprekidno ponavljao: “Šteta. Šteta“. Meni se opet nekako steglo u grlu i nisam mogao riječi da prozborim. Došlo mi je na trenutak da skočim u ledeni vir i počupam to prokleto granje, na kojem osta da visi nedužna životinja, mada sam znao da bi me divlja matica izbacila i prije nego što bi zaronio.

Sa strmih litica kapala je u kanjon tama, a ledeni gorski dah odbijao se od niskog stijenja, dižući sa vodene površine izmaglicu, studen i tjeskobu. Krenuli smo ćutke ka izlazu iz kanjona. Pred nama je bilo više od dva sata penjanja uz vlažne litice. Valjalo se uspeti prije dubokog mraka, kad divlje zvjerinje sa Ranže i Čemernice silazi na Ugar, da se napoji njegove svete vode.

VIKTOR – TAJ  STARI  LAF

Prošlo je tri ili četiri dana od događaja sa pastrmkom. Pio sam svoju prvu jutarnju kafu u kancelariji, kad je zazvonio telefon: „Šefe, imate nekog iz Travnika na vezi. Jeste li tu?“ – „Pa naravno da sam tu“ – odgovorim pomalo ljutito toj sekretarici staroga kova, kojoj od ranijeg šefa ostade u navici ta idiotska zaštitnička fraza „jeste li tu“.

Uskoro sam čuo dosta poznat glas, ali mi ni na kraj pameti nije bilo ko bi to mogao biti: „Ma hajde da te više ne mučim. To sam ja, Viktor. Jedva te pronađoh čovječe“. Obradujem se kao da sam tog trenutka negdje na Ugru, a ne u sivoj kancelariji: „Ma otkud ti Viktore, kućo stara. Koje te dobro ili, ne daj bože, zlo natjera da me pronađeš, i to još na poslu? Da nisi neku pravu ulovio, pa hoćeš da mi mast vadiš, a?“ „Slušaj Ranko. Morao sam te pronaći da ti javim jednu vijest. Ne znam da li je dobra ili loša. Zavisi kako se uzme. Bio sam juče na Ugru. Stotinjak metara ispod onog našeg vira našao sam onu tvoju pastrmku. Glavom je uprla u obalu i jedva je disala. Izvukao sam je meredovom. Iz usta joj je virila ona braon obalčarka na osmici, a i ostale dvije mušice su tu. Teška je hiljadu dvjesta grama, ali vidi se da je dosta izmršala za ovih par dana. Mužjak je, a gotovo svu mliječ je prosuo zbog stresa. Žena je očistila tvoju ribu i čeka te u zamrzivaču. Tu su i TVOJE mušice. Evo ti i moj broj telefona, pa mi javi kad ti odgovara da to preuzmeš. Mogu i ja da ti donesem u Zenicu, ako si puno zauzet“.

Nikad i ništa u životu me nije više ganulo kao par ovih rečenica iz telefona. Možda je u nekoj drugoj sredini ovakvo čojstvo i poštenje uobičajena pojava, ali u doba i sredini u kojoj su ove riječi izgovorene, to se doimalo kao svjetionik u olujnom moru. Kao galeb u jatu svraka.

Rekoh mu tada: Slušaj Viktore. Mnogo ti hvala na ovoj ponudi. Još ti više zahvaljujem na ovim riječima, što mi vraćaju vjeru u ono ljudsko u čovjeku. Ne znam da li bi ja tako isto postupio. Možda i bi prema tebi, ali prema drugima, sumnjam. Viktore, računaj kao da sam tu pastrmku već pojeo, a mušice sam ionako od tebe dobio. Kad budeš jeo tu ribu, nazdravi našem Ugru, jer sudeći po ovome što se oko nas zbiva (praskozorje rata), teško da ćemo se tamo na godinu sretati. Dakle, još jednom ti puno hvala, ali ponudu mi nemoj spominjati“.

Na to će moj prijatelj: „Dobro Ranko. Kad si već tako navalio, ribu ću možda i pojesti. I ugru nazdraviti. Ove ću ti mušice zadržati, ali me zato ne sprečavaj da ti neke nove pošaljem. To su nekakve moje lične kreacije za proljeće na Ugru. Volio bih da to zajednički testiramo na godinu. Ja eto nisam takav pesimista i vjerujem da će se ovi „konji“ napokon nešto dogovoriti. Pa valjda i oni imaju djecu i unuke, kao sav normalan svijet. Ljudi su ovdje prijeke naravi i pomalo sirovi, ali nisu zli. Samo da nas neko sa strane ne posvađa. Ne boj se, biće pameti i, ako Bog da, kanjona i pastrmke. Bistro Rankane i doviđenja do naredne sezone“.

Nažalost, Viktor nije bio u pravu. „Konji“ se ništa nisu dogovorili, a mi se više nikada nismo sreli. Niti na Ugar otišli. Gdje li je sada džentlmen iz kanjona?

April, 1997. godine

RANKO TRAVAR