12. Lov u Švedskoj II

ŠVEDSKA II

U prošlom broju magazina pisali smo o redakcijskoj ekspediciji u Švedskoj, krajem ovog oktobra, sa naglaskom na opštim karakteristikama švedskih voda i nekim specifičnostima lova štuke u Baltičkom moru. Očito da ovaj opšti uvid u ljepote ribolova u skandinaviji nije bio dovoljan, jer je na adresu redakcije stiglo dosta vaših pisama, u kojima od nas tražite mnogo više detalja u pogledu izbora varalica i samih tehnika ribolova.

To nas navodi na zaključak da su neki od vas odlučili da krenu našim stopama i otisnu se na sjever u potragu za morskim štukama, ali da je mnogo veći broj onih, koji bi da švedska iskustva primjene na našim vodama.

Nažalost, za razliku od Švedske ( da ne govorimo o Norveškoj ili Kanadi ), gdje samo u toku jednog dana možete da probate sav repertoar tehnika i varalica za lov štuke, i da pritom stalno lovite ribu, kod nas se na prste jedne ruke mogu nabrojati tereni za koje pouzdano znamo da stalno daju štuke teže od dva kilograma. I to malo voda su po pravilu zatvoreni revirčići komercijalnog tipa, sa stotinu nekih zabrana i besmislenih pravila, gdje vam vječno alkoholisani matori čuvari sa redukovanim čelima stalno dišu za vrat.

Naši časopisi su prepuni fotografija prekrasnih štuka, što neupućenog može navesti na pogrešan zaključak, da je ovdje štučji raj, pa me ne bi previše iznenadilo da nam sutra nenajavljeno banu organizovane ture holandskih, njemačkih, pa čak i švedskih štukolovaca. Koje bi to pušenje bilo. Stvar je naprosto u tome, što se kod nas svaka štuka od preko 4 kilograma publikuje i objavi kao udarna vijest, a nisu rijetki oni koji ulov svog života objave u svih šest specijalizovanih revija za sportski ribolov. Nimalo ne treba zamjeriti tim ljudima, jer kod nas je krupna štuka tolika rijetkost, da većina od tih srećnika duboko osjeća da mu je to ne samo prva, već možda i poslednja u karijeri. Neću pretjerati ako kažem da gospodin Pol (vidite ga na slici sa zaista prekrasnim primjerkom ) u toku samo jednog, malo boljeg dana, uhvati otprilike isto toliko krupnih štuka, koliko svi mi zajedno u toku najbolje sezone. A takvih Pol – ova, Per – ova, pa ako hoćete i Milana je na hiljade u Švedskoj, pa sad zamislite kada bi svi oni odlučili da publikuju svoje ulove od preko 5 kilograma – magazin koji bi to prihvatio ličio bi na londonski telefonski imenik.

Da ne bude zabune, daleko od toga da su švedi bolji ribolovci od nas. Oni jednostavo imaju ribu, a mi nemamo.

Neki dan mi moj drugar Dule Jovanović, inače predsjednik Saveza vojvođanskih ribolovaca, sa ponosom reče kako ukupna mreža kanala u sistema DTD iznosi čak 22000 km (da, dobro ste pročitali) ! Šta nam to, međutim, vrijedi kad u toj silnoj vodenoj infrastrukturi ima manje krupne štuke nego možda na desetak kilometara švedske obale Baltičkog mora ( a te obale ima preko 3000 kilometara ). Zašto li je to tako?

Za lov na Baltičkom moru ne treba nikakva dozvola i možeš zadržati svu ulovljenu ribu. Ovo drugo pravo niko ne koristi. Ja sam ga, naravno, iskoristio u par navrata, ali kad sam na njihovim licima, umjesto ljutnje, vidio neku vrstu zabrinute znatiželje, gotovo sažaljenja, osjećao sam se onako kako i treba da se osjećam – bijedno.

U okruženju normalnih ljudi, topi se balkanska bahatost i krvoločnost kao proljećni snijeg, i nekako se brzo i bezbolno prešaltate na njihov misaoni kod, kao kakav prognanik, koji se napokon vratio svojoj pravoj porodici.

TETURAVCI I NEOTEŽANI SPINERI

            Noć uoči prvog izlaska na more proveli smo u sortiranju varalica i razradi strategije za sutrašnji debi. Jedini čovjek od kojeg smo mogli dobiti kakve – takve informacije o naravi baltičke štuke bio je glavom i bradom Stanko Popović, jer on, ne samo da je lovio na ovim terenima, već se bogami i nalovio. Međutim, za razliku od mog kuma Đoleta Vebera, koji bi, da je kojim slučajem bio ovdje ranije i sada, napravio iscrpnu verbalnu i grafičku elaboraciju svih mogućih situacija, Stanko je u svom starom crnogorskom maniru sve svodio na dobru zafrkanciju i dvosmislene izjave, praćene namigivanjem i čestim nazdravljanjem.

            Pokazivali smo mu sve svoje adute: bljeskali su i zveckali američki plastikaneri Bomberi, Smitvici, Koton Kordeli, Rebeli ...; gurali smo mu pod nos najnovije Rapale, Lur Jensene i stare dobre Abu Kilere; mlatarali kracima slovačkih suknjica i repinama nekih džinovskih šedova; sa uzdasima komentarisali nekakve Veberove lagane kašike luckastih dekora; mastili prste do-zla-boga smrdljivim američkim gumicama, koje na sve liče osim na ribu; u stranu sklanjali dr Hajnce-ove i Meps aglie, kao kakve rudimentarne ostatke prošlosti... Sve to i još mnogo toga smo mu vadili i pokazivali, u nadi da ćemo iskamčiti ono potvrdno klimanje glavom, ili neki drugi znak da smo ponijeli pravu stvar. Na sve to matori je samo sumnjičavo vrtio glavom, zagonetno se smiješeći:

            »Ljudi moji, sve je to lepo, al` kad sutra vidite vobler koji pravi naš vodič Per Olsen, biće vam jasno da niko od vas nema pravu stvar« . Bio sam ubjeđen da je u pitanju još jedna Stankova mistifikacija, sračunata da u nama probudi inat i takmičarski duh.

            Napokon dočekasmo sutrašnji dan. Na vodu smo krenuli prilično kasno za moj ukus (oko 10 sati), jer, kako reče Milan Đelević, ne vrijedi raniti, pošto štuka ima cug u popodnevnim časovima. Domaćini su kao prvu lokaciju odabrali izuzetno plitak zaliv, ili, preciznije rečeno, kompleks od 3-4 vezana zalivčića, što će se i u našim budućim izlascima pokazati kao karakterističan oblik baltičkog priobalja.

            Plićak je popločan klizavim kamenjem nepravilnog oblika, iz kojeg rastu guste kolonije alge, što kretanje čini izuzetno otežanim, a za neke i fatalnim, što će se za par dana potvrditi na našem sarajevskom drugaru Sabahudinu Kajeviću, koji se, eto, okupa na temperaturi oko nule i olujnom vjetru.

            Na Stankovo insistiranje, Per Olsen je napokon pokazao jedan od tih svojih famoznih voblera i poklonio ga najmlađem članu ekipe Bojanu Bokiju. Zgranuo sam se kad vidjeh to čudo. Perov vobler, ili bolje rečeno voblerčina je crno ofarban i grubo obrađen komad drveta, sa razjapljenom crvenom čeljusti umjesto pakte – tipičan primjer plitkoronućeg »teturavca«, o kojima je ne tako davno pisao naš saradnik Jan Egers. Zar ta »kurbla« da bolje lovi od naših skupocjenih sofisticiranih amerikanaca, »što šljašte i zveckaju da se sve praši?« Ma ajde.

            Uskoro će se ispostaviti da je plićak do te mjere »isječen« algama, da ništa što ima tendenciju da roni dublje od dvadesetak centimetara ne »pije vode«. Mijenjali smo vobler za voblerom, dizali vrh štapa nebu pod oblake, stavljali »suknjice«, lagane kašike u obliku lista ... sve je to ili kačilo za vrhove alge, ili se do te mjere neprirodno ponašalo, da je kod štuke izazivalo samo podozrenje.        

            Isključimo li naše domaćine, Milana Đelevića i Pera Olsena, koji su mahačima na strimere svakih desetak minuta imali lijepe akcije, od »naših«, u prvih sat vremena, samo su dvojica vadila ribu.

            Pogađate, prvi je bio Boki sa Perovim crnim »teturavcem« , na koji su štuke kidisale sa neobičnom žestinom, a drugi je bio beograđanin Mišo Sovilj, koji je bio dovoljno pametan da u kolekciju ubaci par starih dobrih Meps Lusoksa bez otežanja, sa bogatom crvenom kićankom. Upravo njemu je došla za taj dan najveća štuka (preko 7 kg), a na štapu je imao mnogo veću, koja se nažalost otkačila u gustišu od algi. Vidjevši u čemu je fazon, prepisali smo od kolege iz klupe »domaću zadaću« i pir je mogao da počne.

HASINI STRIMERI

            Da se štuka može loviti mahačem na strimere znao sam od ranije, ali da je ta tehnika mnogo efikasnija od varalice, pa čak i kedera, shvatio sam za vrijeme naše švedske avanture. Čitajući reportaže sa prošlogodišnje turneje po Švedskoj, naslutio sam da se tamo sa uspjehom mogu koristiti strimeri, pa sam zato u svoj prtljag ubacio jedan jači mičelov mahač snage 7 – 8 i tonuću strunu iste klase, a moj drugar Vanja Stojanović mi je specijalno za tu priliku smotao desetak štučjih strimera. Bio sam ubijeđen da sam kompletiran.

            Već prve noći, na večeri kod našeg domaćina,Milan i Per su mi pokazali »baltičke« strimere i objasnili tehniku njihovog vođenja. Odmah mi je bilo jasno da ipak nisam kompletiran za mahanje, barem u pogledu izbora strune i vrste strimera. Strimeri se prave na neobično malim udicama i od posebne vrste svetlucavog sintetičkog materijala, koji upija vrlo malo vode, što omogućava da ne tonu dublje od dvadesetak centimetara. Dugački su 15-20 cm, nemaju nikakvu vibraciju , a u vodi djeluju kao lelujava nakupina iskrica. Rekoše mi da najbolje strimere ove vrste u Karlskroni i šire pravi izvjesni gospodine Hase, pa tako ove lijepe lelujavice dobiše svoje balkansko ime :Hasini strimeri.

Idealna konfiguracija za lov »Hasinim strimerima« bio bi štap klase 10 i plivajuća struna WF 10, mada u nevolji posao odrađuje i štap manje snage, ali struna nipošto slabija od devetke. Tonuće strune ne dolaze u obzir, jer vas prisiljavaju da strimer vučete mnogo brže nego što štuka hoće, kako bi izbjegli kačenje za alge.

            Dakle, kako voditi strimer baltičkoj štuci? Koliko god vam uslovi na terenu dopuštaju, nastojte da se postavite tako da vam vjetar (bez vjetra tamo nema ulova) duva u leđa, ili barem sa boka. Ukoliko se ne može izbjeći frontalni udar vjetra, primjenjuje se specijalna tehnika mahanja, čija se suština sastoji u tome da se leđima okrenete meti, kao da vam je cilj na obali, pa kad postignete dovoljnu dužinu izbačaja, energičnim zamahom vratite strunu u suprotnom smjeru – ka vodi.

            Kad strimer padne na vodu, odmah počnite sa laganim povlačenjem strune, uz povremeno secovanje i blago mijenjanje pravca kretanja mamca. U 80% slučajeva udarac slijedi nakon prva dva-tri metra, ili pod samim nogama.

            Trećeg dana našeg boravka na Baltiku, u goste nam dođe jedan od najpoznatijih švedskih ribolovaca i specijalista za lov štuke strimerima, gospodin Pol . Taj dan sam napravio veliku glupost što sam uopšte lovio ribu, umjesto da samo stanem kraj čovjeka i gledam kako se to radi. A šta je to uradio Pol? U najlošijem danu od početka šeg boravka, kada smo jedva po ribu-dvije prevarili, viking je na svakoj lokaciji, gotovo nakog svakog trećeg zabačaja vadio štuke. Svako malo je pogledao ka nebu i horizontu i, u zavisnosti od količine svjetlosti i pravca vjetra, mijenjao je dekor strimera. Čim malo probije sunce, Pol montira crni strimer, a kad zatamni svjetlozelen, ili neku drugu neobičnu kombinaciju boja. Čak je i ritam vađenja strimera prilagođavao »nebeskoj mehanici«.

            U odnosu na Pola, i uopšte, u odnosu na naše domaćine, koji su na vodu dolazili samo sa jednim mahačem i par strimera, mi smo sa onom svojom skalamerijom od varalica u gigantskim Plano kutijama djelovali pomalo tragikomično – kao neko ko upravo preseljava u novi stan, pa zalutao na obali mora. Neka, svaka se škola plaća, a, hvala bogu, u aprilu slijedi popravni.

DA LI JE MOGLO DRUGAČIJE?

            Iz ove vremenske perspektive, kad malo »odmotam filmove », čini mi se, uz dužno poštovanje prema našim domaćinima, da su nas ipak vodili na terene koji su najbolje odgovarali lovu štuke na mahač i strimere. Naravno, u najboljoj namjeri, jer ljudi jednostavno ne love na drukčijim terenima. Sve dane smo otpecali na izrazito plitkim zalivima, gdje se isključivo moglo loviti, ili strimerima, ili »plitkoronućim teturavcima« i neotežanim strimerima.

            »Ima li Milane ribe ovdje kraj našeg kampa? I ovo je more« - upitam drugog dana našeg domaćina, u želji da prekratim vrijeme od momenta buđenja do onog organizovanog kretanja u ribolov.

            »Ma ima Ranko svuda ribe, samo mi vas vodimo na proverena mesta«.

            Sutradan mi ne dade đavo mira i poranim da koji put zabacim tu, u neposrednoj blizini naših kamp kućica, mada su nam rekli da nema šanse za lov prije 11 časova. Ubrzo pronađem poziciju sa strmom kamenitom obalom, gdje more naglo dobija na dubini, a sloj priobalne alge nije širi od dva metra. Dakle, sasvim suprotno od terena na kojima smo lovili. Imao sam možda samo pola sata vremena, pa nisam eksperimentisao i krenem bacati ranije montiranog Meps Lusoksa. Već nakon prvog vođenja, varalica je dopratila štuku od dobrih 5 kilograma, ali se pod samom obalom predomislila i uz lagani klobuk vratila nazad. Tri zabaca, tri praćenja ali udarca nema.Kako nisam imao kod sebe drugu varalicu, odlučim da probam sa nekim trikom. Kad sam privukao varalicu na nekih dva metra od sebe ( a ona samo što je ne dodirne njuškom ), naglo sam oslobodio najlon iz kalema, a varalica je u spirali počela propadati ka dnu. Snažan udarac, kontra iz lakta i – napokon imam ribu. Ali, šta se to dešava? Dok riba energično pumpa štap, vidim onu istu štuku, koja je pratila varalicu, kako se lagano udaljava. Pa meni je uzela druga riba!? I zaista, izvučem štukicu, malo jaču od dva kila, a ona prava ode.

Pa tu vrije od ribe, pomislim, i vratim se u kamp sa »corpus delicti« da i ovdje ima štuke. Tek petog dana mi se ponovo pružila prilika da koji put zabacim tu kod kampa. Malo smo se ranije vratili sa pecanja, i ostalo je možda još dvadesetak minuta do mraka. Opet nisam imao vremena da mijenjam varalicu i bukvalno otrčim na provjereni »penal«. Nakon par bezuspješnih bacanja uz samu obalu, zabacim prema pučini i pustim da Lusoks malo potone. Na nekih desetak metara od obale, na mjestu gdje je po mojoj procjeni dubina preko četiri metra, dobijem udarac, od kojeg mi vilica na momenat utrnu. Riba je uzela varalicu možda tek pola metra ispod površine. Ali kakva riba! U odnosu na TO, ribe od predhodnih dana ( a bilo je komada od preko 5 kg ) su mi djelovale kao zimska bodorka. Štuka je prvo nagnala ka dnu, da bi sekundu poslije bila gore, oslobađajući dva – tri potmula »ključa«, od čega mi sat prestade raditi. Na kraju se otkači, a tek tada opazim da je nastupio mrak. Znao sam da neće biti popravnog, ni večeras, ni sutradan.

            Dakle, moglo se i drugačije. Ima štuke itekako i na mjestima gdje je more već uz obalu duboko, a tu bi, siguran sam, do izražaja došli svi oni naši vobleri, u koje smo toliko nade polagali još prve noći. Zato, sljedeći put, zna se – mušičari u plićake, varaličari u dubine. Ko zna, možda nas u aprilu kupe lososi, pa na štuke skroz zaboravimo, mada kažu da je to mjesec onih najvećih. Švedska je to.

RANKO TRAVAR