9. Od marta do maja riba bježi iz svog kraja

UZAVRLI GRAD

Što sam stariji sve jasnije uviđam, kako sam zapravo sva bitna saznanja o ribolovu stekao još u djetinjstvu. Imao sam sreću da mi se to najozbiljnije životno doba događalo šezdesetih, u vrijeme, kada se još govorilo. Malo se pričalo, a mnogo kazivalo.

Moja sreća je bila tim veća, što sam odrastao u predgrađu industrijskog grada, gdje se događao vrlo zanimljiv soj ljudi. Bijaše tu, što bi rekli crnogorci «montanjara» (planinaca), vječno razapetih između guslarske mitologije i naučnog socijalizma; njemačkih i belgijskih ratnih zarobljenika iz drugog rata, što im «Šaban» dade šansu, da gradeći Željezaru, poprave loš utisak o svom narodu; poljskih tesara i mađarskih šustera; vječno pijanih slovenačkih inžinjera; kriminogenih italijana iz dinastije Zamboni i Satrli; djelimično rehabilitovanih domobrana, četnika, ustaša i ideološki zalutalih partizana; a sve to prošarano gustim nastambama roma, kako domaćih, tako i mađarskih.

Sve to šareno društvo imalo je samo dvije zajedničke stvari: niko tu nije došao svojom voljom i, što je mnogo važnije, svi su bili ribari.

Polovinom šezdesetih moćni ideološki valjak socijalizma već je dobrano izglačao sve te raznorodnosti i posebnosti, a nad našim, još uvijek blatnjavim ulicama, nadvio se «ružičasti bauk» proleterskog internacionalizma. U školi i kući učili su nas da smo svi braća i sestre i, ako budemo dobri, kad porastemo, radićemo u Željezari. Bile su to za nas, razbarušene klince iz predgrađa odista svijetle perspektive, jer, raditi u Željezari, značilo je da sebi možeš kupiti najbolji štap za pecanje i puno udica. Od same pomisli na takvu budućnost, svima se vrtilo u glavi od neke puste sreće, a okice bi se odmah napunile suzama radosnicama. Doista, ne sjećam se nijednog tužnog lika iz svog djetinjstva, osim možda vlastitog.

IVINA ZAGONETKA

            Jednog takvog srećnog aprila s polovine šezdesetih sjedio sam kraj svog bambusa na obali Bosne. Voda je bila velika i sijera, ali na bistrenje, što mi je ulijevalo nadu da bih mogao prevariti koju mrenu i napokon začepiti gubicu onom svom ocu, koji me stalno zezao da nemam pojma o ribolovu. Bilo mi je pomalo čudno što nigdje živa ribara ne vidim, jer vrijeme je bilo idealno, a voda k´o bombona. Jutro je polako odmicalo, a ja sam od ulova imao samo jedan kondom i ručku od tave. Ništa ni da se izbaci na površini. «Ma da nije opet bilo neko trovanje» - pomislim naglas. Promijenim glistu, stavim larvu, skinem larvu, stavim «Zdenku». Džabe, ribe ni za lijeka.

            Primjetim da mi iza leđa stoji čika Iva, živa legenda ribolova u našem kraju. Odmah pretrnem od straha, misleć da vrši kontrolu dozvola, ali se umirim kad me počeška po glavi: «Ne boj se dijete. Šta će ti dozvola, kad ionako ne znaš lovit´ribu» - prozbori onim svojim ciničnim, ali ne i uvredljivim tonom. «Ma kako neznam, bolan ne bio. Mogu zabacit` na po` Bosne. O`š da vidiš? – ljutnem se ja i da ću zabaciti onu svoju skalameriju, a čika Iva me umiri i reče: «Slušaj dijete šta ću ti reć` Od marta do maja, riba bježi iz svog kraja. Češljaš bolan prazno dno.» Okrenu se i ode, a mene ostavi na teškim mukama. Šta li je to htio da mi kaže, boga ti pitaj. U jedno sam samo bio siguran – da mi se odjednom više ne lovi riba. Nisam shvatao, ali sam osjećao, da ovdje ribe prije maja nema. A zašto, saznaću tek za desetak godina.

VELIKE PROLJEĆNE MIGRACIJE

            Početkom sedamdesetih već je dosta svijeta imalo auto, a meni je sve češće polazilo za rukom da se ubacim u neku od motorizovanih ekipa i da se malo mrdnem sa zavičajne vode. Moj prvi ozbiljniji izlet dalji od 50 km bila je rijeka Krivaja, početkom aprila 1972 godine. Koja je to sreća bila. Nakon sive i vječno mutnjikave Bosne, prizori kristalno čiste rijeke u okruženju četinarske šume djelovali su na mene potresno, a i presudno, jer sam upravo tog dana, nekako iz najdubljih regija svog bića, osjetio da ću biti ribolovac, sve dok i jednim prstom budem mogao micati. Shvatio sam još jednu bitnu stvar: Istinski ribolovac se nikada ne vezuje za svoj zavičaj. Njegov zavičaj je tamo, gdje su dobre vode.

            Taj dan je važan i zbog toga što sam napokon razumio smisao one čika Ivine rečenice: Od marta do maja, riba bježi iz svog kraja.» Naime, za razliku od Bosne, koja je već od početka marta bila ispražnjena od ribe, u Krivaji je naprosto ključalo od nepreglednih jata škobalja, plotica i mrena. Sva ta silna riba došla je upravo iz Bosne da obavi mrijest, a već krajem aprila – početkom maja, vratila bi se nazad u matičnu rijeku. Dakle to, je pod mojim nogama, u bistroj Krivaji, odgonetala se davno izrečena čika Ivina zagonetka. Riba je zaista «od marta do maja pobjegla iz svog kraja», a na meni je bilo da u godinama koje predstoje, otkrijem sve te silne tajne staze i riblje puteve, i da mi se više nikada ne desi da «češljam prazno dno», kao nekada davno, sa bambusom kraj zavičajne rijeke.

USORA

            Krajem sedamdesetih, moji sugrađani su famoznom tehnikom «zastavice» do te mjere poharali vode u prečniku od 80 km oko Zenice, da se kao imperativ nametnula potreba pronalaženja novih voda. Tako je pronađena Usora, a nešto kasnije i Ukrina. To su tipične proljećne vode na koje se isključivo išlo od polovine marta do maja, u prvi mah radi škobalja, a kasnije uglavnom radi krupnih mrena.

            Usora je lijeva pritoka Bosne, sa izvorom u rejone Blatnice u Teslićkom kraju i ušćem u neposrednoj blizini Doboja. Rijeka je besprijekorno čista cijelim tokom i predstavlja idealno mrijestilište za svu ribu iz Bosne, koja je u ovom dijelu svog toka više nego bogata ribom. U svom donjem toku Usora teče kroz pitomu kotlinu, ima malen pad i bezbroj relativno plitkih virova, kao stvorenih za lov na plovak. Neposredno na ušću, s proljeća, velika voda Bosne zatvori Usoru, podigne joj nivo i napravi vir dugačak par stotina metara. Mada je to ubjedljivo najružniji dio Usore, tu se od marta do kraja maja ne može disati od ribolovaca. Hvata se škobalj, šljivar i plotica na «Šaju» (tamo poznatiji pod nazivom «angel»), uz ponekog zalutalog penzionera što na dubinku čeka mrenu.

            Godinama smo na ovu vodu dolazili u aprilu, pa čak i u maju i početkom juna, da bi tek krajem osamdesetih otkrili da ovdje treba doći polovinom marta. Razlog – krupne mrene.

            S prvim dužim sunčanim intervalom u martu, valja se nacrtati bukvalno na samom ušću Usore u Bosnu. Sredinom rijeke, neposredno iznad mjesta na kojem se zelenktasta voda Usore miješa sa mutnjikavom vodom Bosne, valja nabacati što više čvrsto umiješanih i sa kamenom otežanih kugli hrane. Kažem što više, ali dodajem i što češće, jer kad se pokrenu ogromne mrene iz Bosne uz Usoru, od vaše primame za par minuta ne ostane ni traga. Cilj je: što duže zadržati mrene na toj desetak metara dugačkoj stazi na kojoj se hrane, jer čim prođu uzvodno, više ih bog do maja ne uhvati. Mrene ulaze povremeno, u nepravilnim vremenskim razmacima i u malim formacijama, koje se sastoje od jedne ogromne ženke i desetak mužjaka, veličine od 300 grama do 3 kilograma. Ko uhvati ženku, nek` vikne «Bingo!», jer će preostali mužjaci ostati na hrani, sve dok ne shvate da nemaju šta kresati.

            Najubitačniji mamac je sočna žuta larva «pljeskulja» (Ephemera Danica), mada prolaze i ostale larve većih insekata iz voda Ephemera. Najbolji bi ustvari bio veliki bijeli crv iz priobalnog mulja, ali je tu skupocjenu životinjku gotovo nemoguće pronaći u ovo doba godine. Ko ih pak sačuva preko zime u podrumu i dođe u martu na Usoru, taj je pravi hadžija.

            Prosječna težina martovske mrene na ušću Usore je preko 2 kilograma, a moj drugar Jasenko je na netipičan mamac (francuski hljeb) izvukao «moju» mrenu od preko 5 kilograma. Ko poznaje pravilan ritam hranjenja, ulovi od desetak krupnih mrena smatraju se uobičajenim.

            U poslednjih nekoliko godina, nemoguće je da loše prođete na ovim terenima. Ukoliko vam slučajno neko zauzme mjesto, ili jednostavno ne ulovite neku od orijaških mrena, ne očajavajte. Naime, samo 50-tak metara od ušća Usore imate čak četiri «night bara» (hajde, da ne kažem nešto drugo), gdje ćete zasigurno naći sebi srodnu slavensku dušu i lako zaliječiti ribarske rane – naravno, ako imate dovoljno onog u unutrašnjem džepu sakoa.

UKRINA

            Selimo se sada sa prebukirane Usore na obližnju, četrdesetak kilometara udaljenu Ukrinu, koja ovih poratnih godina djeluje prilično zapušteno i zaboravljeno. Da, zaboravljeno od pravih sportskih ribolovaca, ali zato kao nikada do sada posjećenoj od ribokradica i kriminalaca svake fele.

            Sve ono što smo rekli za mrene na ušću Usore, doima se kao dječiji vrtić za onu nekadašnju, predratnu Ukrinu. Godinama se u aprilu hodočastilo na čuvene terene ispod brane u Lučanima, oko 9 km nizvodno od Dervente. Tu su ljudi napravili veliku ustavu na rijeci od balvana, za potrebe odvoda vode posebnim kanalom za napajanje ribnjaka u blizini Bosanskog broda. S proljeća su nepregledna jata mrena dolazila iz Save u Ukrinu radi mrijesta i ta brana im je predstavljala nepremostivu prepreku. Usljed toga, tih nekoliko kilometara neposredno ispod brane bili su do te mjere popunjeni mrenama, da je bilo gotovo nemoguće provući golu udicu, a da se riba ne potkači. Naravno, za takvom vrstom prljave rabote nije bilo ni potrebe, jer je riba uzimala maltene svaki ponuđeni mamac. Ne vjerujem da je bilo gdje u Evropi izvađeno toliko mrene težih od pet kilograma, kao na ovoj krasnoj rječici, u periodu april-maj. Čak i u ta normalna vremena seljaci su raubovali (drljali) mrene trokukama, ili ih prosto nabadali vilama, pa hranili time svinje, međutim, svake godine u isto vrijeme, mrene su opet dolazile i bilo je tu posla i za nas ribolovce i za kmetove.

            Za vrijeme rata, a naročito u poratnim godinama pojavili su se neki drugi lopovi, kojima je ipak pošlo za rukom da unište poslednji mrenski raj na Balkanu. Već početkom marta razapinju se pravi lavirinti od mreže neposredno na ušću Ukrine u Savu, tako da rijetko šta može da prođe u želji da obnovi milione godina stari svadbeni ritual. Ako šta kojim slučajem i promakne od motorizovane «gospode», tu je sitna raja, koja satra bombama sve uzvodne virove. Nastavi li s ovim tempom zločin nad prirodom, za godinu – dvije neće više biti posla ni za mrežaroše, ni za bombaše, a o nama ribolovcima ne vrijedi ni pričati.

            Na svu sreću, sjetiše se pametni ljudi iz Prnjavora da sačuvaju barem srednji i gornji tok Ukrine od zlotvora, a ja se nekako ipak nadam da će se pameću napokon inficirati i neki novi ljudi iz Dervente i Broda, te da će ovu divnu vodu vratiti svojoj djeci onakvu, kakvu su je dobili od svojih očeva.

            Ko ubije čovjeka, zamjerio se njegovoj porodici i prijateljima, a ko ubije prirodu zamjerio se cijelom čovječanstvu. Neka se ovog proljeća svi časni ljudi probude iz sna i otjeraju taj šljam sa svoje vode. Neka Ukrina bude opet rijeka pravih domaćina, i da joj se ponovo vrate njeni najbolji gosti – mrene i ribolovci.

RANKO TRAVAR