10. Planeta Blatuša

          Ovaj broj magazina sigurno ćete kupiti pred novogodišnje i božićne praznike. To je onih desetak dana, koje, htjeli ne htjeli, posvetimo svojim bližnjima, kićenju jelke, pijančenju i prekomjernom ždranju. Nisam siguran da bi vas u takvoj atmosferi zanimao neki vrlo ozbiljan tekst na temu „gdje, kako i na šta uhvatiti ribu“. Osim toga, pogotovo za nas malo starije, svaka Nova godina je povod da se sa sjetom vratimo u prošlost, na neke davne događaje i likove, koji baš u toj i takvoj svečarskoj atmosferi odjednom ožive, kada smo već pomislili da smo ih davno zaboravili.

          Ovom prilikom hoću od zaborava da spasim neke od tih gotovo zaboravljenih likova i događaja, koji su ostavili dubok trag u mom ribarskom odrastanju. Ponekad, kada se sjetim svih tih neobičnih ljudi iz prošlosti, pomislim kako su ovi današnji ribari dosadni, sivi i jednoobrazni. Znam da griješim, jer moj sadašnji senzibilitet je samo blijeda sjenka one neponovljive i potresne vizije svijeta, kakvu samo mladost može da kreira. Dječijem oku ništa ne promakne, i ono od najbezazlenijih detalja vrlo brzo sklapa šarene i bogate mozaike, koje svojom plodnom maštom začara i zabaja, tvoreći tako cijelu infrastrukturu mitova i legendi, sa kojima zatim odrasta i koji u njemu ostaju do kraja života.

ŽIVOT  U   GETU

          Da bi vam donekle približio i učinio jasnijim likove i događaje iz ovih kratkih priča, pokušaću da vam donekle predočim ambijent i doba u kojem se sve to događalo. Biće to prilika da mlađi nešto nauče o našoj skorijoj prošlosti iz nekog drugog ugla, a stariji da se prisjete sličnih likova i događaja iz svoje mladosti.

          Imao sam nevjerovatnu sreću da se rodim i odrastem u ambijentu, za koji i danas većina mojih bivših sugrađana misle da je najgore mjesto na planeti. U pitanju je predgrađe Zenice, ili, bolje rečeno geto, koji ispočetka nije imao nikakvo ime, zatim su ga zvali Koreja (za vrijeme Korejskog rata), a naposljetku Blatuša, kako se i danas zove. Siguran sam da su i vas kao dijete, kad ste bili malo zločasti, plašili da će vas dati čergarima, baba rogi, ili da će vas ostaviti u mračnoj šumi. U Zenici je samo jedna prijetnja palila: „Zucni još jednu – vodimo te u Blatušu“. Vjerovali ili ne, i danas tako plaše djecu, mada je Blatuša već odavno urbanizovana i dosta pripitomljeno mjesto.

          Odakle ova strašna reputacija? Za sve je kriv Tito – rekli bi odmah radikali. Djelimično su i u pravu. Neposredno poslije Drugog rata, Partija je odlučila da se u prve dvije „petoljetke“ izvrši opšta industrijalizacija Jugoslavije. Naglasak je bio na teškoj industriji, naročito na proizvodnji čelika, kako mlada komunistička zemlja ne bi zavisila od spoljnih faktora u obezbjeđenju strateškim materijalima. Bez čelika nema obnove porušene zemlje, ali ni proizvodnje prijeko potrebnog oružja.

          Kako je u Zenici već postojala željezara, još iz austro-ugarskog vakta, a samim tim i nekakva tradicija industrijskog proletarijata, Šaban i Kardelj su odlučili da upravo tu sagrade najveću fabriku na Balkanu. Ideja je bila dostojna Marksa i Engelsa, ali se postavilo jedno krucijalno pitanje – ko će da tu fabriku izgradi i u njoj radi? U to doba Zenica je bila kasaba od dvadesetak hiljada stanovnika, od čega možda tek 2-3 hiljade za rad osposobljenih ljudi. A trebalo ih je još deset puta toliko. Današnjoj vladi to bi sigurno bila nerješiva enigma, ali za partizane je to bilo prosto k`o pasulj.

          Sve što nije bilo za streljanje od ratnih zarobljenika, bilo da su u pitanju strani okupatori ili domaći izdajnici, deportovano je vozovima u Zenicu. Taj prvi, i ujedno najšareniji talas novopečenih zeničana, smješten je, pogađate već - u Blatušu. Za tu priliku sagrađeno je za par mjeseci tridesetak ogromnih zidanih baraka, bez fasade i sa zajedničkim sanitarnim čvorom. Bila je to mahom kvalifikovana radna snaga, počev od belgijskih inžinjera, švapskih bravara, italijanskih električara, poljskih građevinaca, mađarskih molera do običnih zanatlija iz redova amnestiranih domobrana, ustaških simpatizera, četničkih jataka i partizana, koji su se ogriješili o partijsku disciplinu.

          U drugom talasu, koji je uslijedio od 1946. godine, došlo je u tu istu Blatušu, što puškom natjerano, što u potrazi za bilo kakvim poslom, više od četiri hiljade očajnika iz svih krajeva Jugoslavije. Samo je jedna stvar bila zajednička svom tom šarenom društvu – velika nevolja.

          Ta ista nevolja dovela je i mog oca u Blatušu. Deset dana pred završetak vojnog roka prebio je u Skoplju nekog arogantnog oficira avijacije, što ga je koštalo 14 mjeseci vojnog zatvora. Poslije zatvora, umjesto na njegovo ognjište, sproveli su ga u Zenicu da vidi „kako se kalio čelik“. Hvala im na toj nepravdi.

          Kompletno naselje je od ostalog dijela grada bilo odvojeno žicom i prugom, a od ruralnog dijela grada odvajala ih je rijeka Bosna. Iz Blatuše se izlazilo samo do fabrike i odmah se vraćalo nazad. U Blatušu niko nije ulazio, čak ni milicija. Kada bi i ulazila, radila bi to spektakularno, u velikim grupama i na konjima. Znalo se da tada nekoga odvode. Njihov posao su obavljali doušnici. Ljudi su ih zvali „šmekerima“, i ako bi koga otkrili da radi taj sramni posao, taj bi ubrzo završio u jarku.

          Kako je popuštao onaj u ratu nakupljeni strah, svo ono zlo i urođena agresivnost dolazili su sve više do izražaja. Život u getu postajao je iz godine u godinu sve opasniji. Otac mi je pričao kako je pedesetih u Blatuši bio samo jedan restoran – menza, i ujedno mjesto za zabavu i opijanje. Zvali su ga „Avion“, što radi sličnosti sa izgledom aviona, što radi sveprisutnog osjećaja „lebdenja“ od loše rakije. Ne treba biti previše maštovit pa zamisliti kakav je mogao biti ishod opijanja stotinjak očajnika, koje je loša sudbina dovela u ovaj kazamat iz svih krajeva Evrope i Jugoslavije. Za liječenje očaja bilo je dovoljno samo ugasiti svjetlo u kafani. Nož je bio zamjena za bensedin.

          Dvanaest godina je Partija puštala da se „govna reakcionarna“ međusobno kolju, pa kad su procijenili da je dovoljno krvi proliveno, odlučili su da otvore Blatušu prema gradu. U tom cilju sagradili su krajem pedesetih fudbalski stadion „Blatuša“. Međutim, već je bilo kasno. Djeca iz Blatuše nastavila su „svijetle“ tradicije svojih očeva. Šezdesetih i sedamdesetih godina ovo naselje je bilo do to mjere kriminalizovano, da nikom normalnom, osim na dan utakmice, nije padalo na pamet da ovdje zalazi. Lopovluk i siledžijstvo postali su stil življenja.

          Kad iz ove perspektive posmatram taj sociološki fenomen, postoje mi jasno da je sav taj hipertrofirani negativni naboj, bila ustvari podsvjesna reakcija na veliku nepravdu nanešenu njihovim očevima i majkama.

          Danas, 62 godine poslije prvog talasa naseljevanja Blatuše, ovo moderno predgrađe za više od 15 hiljada stanovnika nema nijednu kafanu. Šta vam to govori, u zemlji gdje na 100 stanovnika dolazi jedna kafana?

ČIKA IVA - BAKSUZ U NANULAMA

          Čika Iva, tako su ga zvali svi, bio je jedan od onih iz prvog talasa naseljavanja Blatuše. Zato je i razumljivo što se ništa nije znalo o njegovoj prošlosti. Znali smo samo da je dalmatinac i da mu je ribolov jedina opsesija. Bila je to prava gromada od čovjeka, bezmalo dva metra i skoro dva kvintala, što mišića, što slanine, sa neobično debelim nogama, što mu je davalo pomalo smiješan profil – kao piramida. Mada već sijed i u ozbiljnim godinama, po bičevima plave i vječno ulijepljene kose ispod potiljka, te po zategnutom i rumenkastom tenu, dalo se zaključiti da je to nekad davno bio lijep čovjek i švalerčina. Debele usne, u čijem lijevom uglu je vječno poskakivala teška lula od nekog crnog drveta, buljave oči neodređeno žućkaste boje i sastavljene žute obrve ispod kratkog namreškanog čela, kod većine ljudi su izazivali strah i podozrenje. Svojom ćutljivošću i navikom da rijetko kome otpozdravi, samo je učvršivao svoju reputaciju opasnog čovejka sumnjive prošlosti.

          Sjećam se, kao da je juče bilo, kad me jednom u prolazu, sasvim neočekivano i naglo, obuhvatio oko struka i podigao u ravan svoje lule. Osjetio sam kako mi srce udara o upaljač u njegom džepu od košulje. „A mali, `oćeš sa čika Ivom u ribe?“

          Bio je to početak našeg druženja, koje je trajalo skoro četiri godine. Ako mislite da sam od njega naučio nešto o ribolovu, varate se. Iva je lovio isključivo na dubinke, sa priborom koji je bio uobičajen kod starijih ljudi polovinom šezdesetih. Sve je bila ručna izrada. U Željezari su tokari obrađivali debelu čeličnu žicu dužine 1.50 do 1.8 m tako da se postepeno tanji ka vrnu. O nešto tanje žice bi napravili četiri karike različitih primjera, koji bi zavarili na predhodno obrađen čelični „štap“. Sve to bi se uglavilo u dršku od metle i to bi bio štap. U fabrici su pravili i mašinice koluture, i to od čeličnog lima. Moj stari je među prvima došao na ideju da se koluture prave od aluminijumskog lima, ali mu je biznis kratko trajao, jer su se na tržištu već pojavile prve stacionarne mašinice.

          Od čika Ive, dakle, nisam bog zna šta naučio o ribolovu, ali sam zato naučio sve što znam o ribarskom sujeverju.

          Da je svaki od nas ribara pomalo sujevreran, opšte je poznato, ali čika Ivino sujeverje je bilo ritualnog karaktera. Sa njim je sve počinjalo i prestajalo. Ja sam bio jedan od rijetkih, ako ne i jedini svjedok svih tih tajnih rituala i tabua.

          Mada je bio sklon lijepom oblačenju i sujetan na svoj izgled, u ribolov je išao isključivo bos i u dvrenim nanulama. Jednom prilikom sam ga u martu zatekao kraj vode, a nije se ništa vidjelo od nebično gustog snijega. Tek kad je ustao sa stolice da izvuče mamac i stresao sa nogu snijeg, vidio sam da je bos i u nanulama. Noge su imale boju soma. Nikom ni na kraj pameti nije padalo da komentariše ovu naviku, ili da se, ne daj bože ruga. Taj bi letio u Bosnu.

          U ribolov bi kretao prije svitanja. Njegova žena Lucija, sva spečena, mala i uvijek u nekim šalovima, morala je za njim da prospe bokal vode. Jednom prilikom, slučajno, zalila je mog oca od glave do pete, i umalo da ne ispade skandal. Uvijek bi me probudio klepet njegovih teških nanula. Znao sam da žuri i da je namršten, da ga kojim slučajem ne bi neko pitao kuda ide? Znali su to i drugi, pa su prolazili kraj njega gledajući u stranu,

          Imponovalo mi je da sa njim idem u ribolov, jer računao sam, ako se njega svi plaše, znači da se i mene pomalo plaše. U Blatuši si vrijedio onoliko koliko te se plaše. Tada se još nije znalo za neke druge vrijednosne sisteme.

          „Slušaj mali – govorio bi mi – ako slučajno opaziš nešto žute boje, odmah mi javi, da tu ne gledam“. Vjerovao je da nema većeg baksuza od žute boje, sve dok ne sjedne kraj vode. Kad već zauzme poziciju, svejedno mu je. Jednom prilikom je nekom Ivanu makedoncu počupao iz ograde cijeli red od deset metara nekog visokog žutog cvijeća. Čovjek ga tužio i umalo da Iva ode u zatvor.

          Sve trudnice iz kraja znale su za još jedno Ivino sujeverje. Govorio je da ako trudnici ne daš ribu, godinu dana nećeš ništa uloviti. Zato je oko njega uvijek bilo trblavih žena. Saznala to neka ciganka Raza i pokušala da prevari čika Ivu. Nije znala da Iva ima običaj da svaku trudnicu temeljno ispipa. Kad je Razi izvukao jastuk ispod džempera, uslijedio je strahovit volej u šupak i jadna žena je novembra pala u Bosnu.

          Uvijek je lovio na tri štapa. Ako riba prvo uzme na lijevi štap, istog momenta bi sklopio štapove i otišao kući. Čini mi se da ga je taj baksuz najviše ljutio, možda i zbog toga što nije bio sasvim siguran da je to neki veliki baksuz. Tada bi obično bacao lulu, lice bi se nekako neprirodno nadulo i zateglo, a čelo bi za tren pocrvenilo, a potom dobilo neku bakarnu boju. Zanimljivo, čak i u takvim stanjima bijesa, njegova jedina psovka bila je – sunce ti žarko ljubim!

          Kad bi mu mačka prešla put, znao je po dvadesetak metara da skakuće na jednoj nozi. Bio je to do to mjere groteksan prizor, da sam često morao pobjeći iza neke šupe da se od srca ismijem. I danas, kad god vidim na TV-u slonove u cirkusu, istog trenutka pomislim na čika Ivino ritualno skakutanje u nanulama.

          Kao svaki ugojen i mator čovjek, čika Iva je mogao da prdne kad god poželi. Ipak, u mom prisustvu se suzdržavao od te napasti, ali samo do jednog trenutka. Kad ulovi ribu, bile su to prave salve prdeža u svim registrima tonova. Jednom mi je se pohvalio da je kao mlad vojnik za opkladu znao da odsvira marš na guzici. Tjerao me da i ja „zasviram“ poslije ulova, ali to nije bilo tako lako. Jednom sam se i usrao. „Ako to ne naučiš – ružio me je – nikada nećeš postati pravi ribar“.

          Jedno veče, dan prije dogovorenog odlaska na ribolov sa čika Ivom, desilo se neko ubistvo u komšiluku. Kao i sva djeca iz kraja, izletio sam i z kuće da vidim mrtvaca. Kao da je znao, Iva je izašao pred mene i ščepao me ra ruku: „Kud si kren`o? Upamti, nema većeg baksuza nego vidit mrtvog ćoika. Tri godine nećeš ništa uhvatit`.“

          Te iste godine novine su javile da je neki ribar izvukao iz Bosne utopljenika, koji mu se zakačio za udicu. Sutradan sam saznao da je čika Iva bio taj ribar. Isti dan čika Iva je poklonio svoj pribor i više ga nikada nisam vidio kraj vode.

LAZO   IBM

          Lazar Keser bio je tipičan primjer one čuvene teze kako „revolucija jede vlastitu djecu“. Predratni komunista, komandant partizanske brigade i odlična oficirska karijera, koja ga je iz podgrmečke varoši dovela `45 u Beograd. Svi putevi su vodili ka Dedinju, da se kojim slučajem nije desila famozna rezolucija Informbirou, ili, kako običan svijet kaže IBM. Lazo je isuviše volio Ruse i ta ga je ljubav koštala višegodišnje robije, a na kraju i deportaciju u ekskluzivno zeničko naselje Blatušu. Dobio je i vrlo odgvornu funkciju – da popunjava tovarne listove, koji se lijepe na teretne vagone što vuku rudu u krugu željezare. Naravno, kako to obično biva, žena sa dvoje djece ga je ostavila i preudala se za nekog pametnijeg, koji više voli Kardelja od Staljina.

          Onako visok, tanak i prav, sa gustom bijelom kosom, Lazo nije mogao proći neprimjećen u novoj sredini. On je tu i poslat da bude slomljen, ili da se pokaje i prekali. Vrlo brzo se saznalo ko je i šta je, a za nas klince postao je Lazo IBM. Ispočetka stidljivo i oprezno, a kasnije otvoreno i svirepo, djeca i odrasli vikali su za njim, kreveljeći se: I be em, i be em, mater ti jebem! Kad su počeli da ga gađaju iz praćke, a žene da ga, ko fol slučajno, polijevaju vodom sa prozora, Lazo se bogami, kao i svaki pravi partizan, povukao u ilegalu. Umjesto cestom, išao je jadan na posao ispod bašti, kraj rijeke i kroz atare.

          Možda bi se i sam uključio u tu opštu harangu protiv jadnog čovjeka, da mi kojim slučajem otac ne održa lekciju: „Nemoj sine da ti na pamet padne da laješ za onim Lazom. To je dobar čovjek i pravi junak. A i naš je čovjek, iz Krajine. Borio se za slobodu, a sad ga ustaška i četnička djeca gađaju kamenjem. Čuo sam da je i dobar ribar.“

          I zaista, ne prođe malo, a moj se stari sprijatelji sa Lazom. Vremenom su ga i djeca prestala zadirkivati, pogotovo kad su vidjeli kakav pribor za ribolov ima. A i Lazo se opametio, pa počeo djeliti udice, plovke i sitan pribor onim najgrlatijim. U Blatuši, gdje su svi ribari, takvi maniri još nisu viđeni, pa su ga uskoro počeli čak i poštovati.

          Napokon dočekam da sa ocem i Lazom odem u ribolov, i to vozom desetak kilometara iznad grada. Imao sam ranije u više navrata priliku da slušam Lazu kako razgovara sa ocem. Divio sam se njegovoj rječitosti, tipičnom krajiškom humoru, a često je znao koristiti i neke nepoznate riječi, čije značenje nisam znao ni ja, a bojim se ni moj otac. Tim više me je iznenadio neobični dijalog, koji se poveo na vodi između Laze i mog starog: „Dušane, ja odoh ispod onog mesta, gdje leži četnik do četnika. Kad izađe sunce, spustiću se malo niže, u taj tišak, da ubijem kojeg ustašu. Ti povedi dijete u onaj preljev i raspali po partizanima. Ima ih ko blata. Znaš da ja ne volim partizane tuć“.

          Što je najčudnije, otac nije pokazivao nikakve znake čuđenja, niti se nasmijao, što bi barem donekle objasnilo Lazinu „borbenu strategiju“. Jedva sam dočekao da se malo udaljimo i da zatražim objašnjenje od starog. Osjetio sam da i njemu nije baš drago ono što je čuo pa me posadi pred sebe prije dolaska na naš teren: „Slušaj sine, čika Lazo se voli šaliti. On ti je bio u ratu, pa kad lovi ribe to mu dođe kao neki mali rat. Svim ribama je dao ime: Klenovi su ustaše, mrene su četnici, škobalji su partizani, somovi su generali, a šarane naziva reakcijom. Ovo zadnje ti ne znam objasniti. Nemoj ni za živu glavu da bi ovo nekom pričao. Mog`o bi Lazo zbog šale opet najebat`“.

          Shvatio sam u čemu je štos i , mada mi se sve to dopalo, nikom nisam ni zucnuo o Lazinim riječnim „bitkama“. Jedino što mi se nije dopalo kod Laze, to je što nije volio da lovi škobalje. Da ironija bude veća, ta nesklonost škobaljima koštala je i Lazu novih muka. Jednog dana Lazo je naprasno nestao i sa vode i iz Blatuše. Ni otac nije znao šta se to desilo. Tek nakon par mejseci, čuo je od nekih ribara šta je bilo sa čovjekom.

          Lovio Lazo ribu, dal` četnike ili ustaše, ko će ga znati, kad neko naiđe i upita ga: „Hoće li Lazo?“ Lazo se i ne okrenu, već onako otresito odbrusi „Ma hoće vraga. Ne možeš disat` od ovih partizana. Nema ni četnika ni ustaša na vidiku.“ A dotični čovjek ode lijepo u miliciju i prijavi slučaj. Sa vode su Lazu odvukli, još ga usput istukli i psovali mu majku informbirovsku.

          Nakon godinu dana pustiše Lazu. Objasnio je u čemu je stvar. Pomislio je da mu se to moj otac obratio. Naravno da to nije pomenuo istražnom sudiji, jer, zašto da drugom pravi probleme, kad ionako niko normalan ne bi povjerovao u njegovu priču. Te noći sam prvi put vidio oca kako plače.

RUGALA SE RUGA, PA POSTALA DRUGA

          Da se ne valja rugati nikome, učili su nas od malih nogu, ali da zaista „ruga“ može postati „druga“ ubjedio sam se u svojoj mladosti – naravno, na vodi.

          Još kao srednjoškolac upoznao sam svog velikog druga Milorada Ignjatovića – Mišu. Mada je bio gotovo pet godina stariji od mene,i imao prilično lošu reputaicju u kraju, imali smo toliko toga zajedničkog, da smo ostali drugari do današnjeg dana. Nažalost, ratna dešavanja su nas razdvojila još `93 i, mada Mišo živi tu u Sremskoj Mitrovici, izgubili smo odavno sve kontakte.

          Spomenuh Mišinu lošu reputaciju. U kraju gdje sam rastao, pod lošom reputacijom se ne misli na sklonost krimilu ili siledžijstvu. Naprotiv, takve osobine su ulazile u sklop nečega što se zvalo dobrom reputacijom. Mišin problem sa sredinom prizilazio je iz toga što je po obrazovanju bio zanatlija, ali po vokaciji, rječitosti i manirima pripadao je nekom drugom, da ne kažemo plemenitijem svijetu. U tako rigidnoj sredini, kakva je bila Blatuša sedamdesetih, svako štračenje uvis, iznad sivila prosječnosti, bila je prilično opasna, a ponekad i kobna osobina. Znao je to Mišo odlično, pa zato i nije izlazio iz dugog kožnog mantila, u kojem je bio cijeli arsenal prilično neobičnog oružja – gedora, francuskih ključeva, šrafncigera i čeličnih šipki otežanih katranom.

          Osim pameti i izuzetne elokvencije, Mišo je imao još jedan problem – tikove. Kao i kod svakog nadarenog mladića, čiji se dar doživljava kao defekt, ta unutrašnja napetost usljed stalnog sukoba sa sredinom, rezultirala je kod Miše pojavom tikova. Krenuo je to ispočetka sa žmirkanjem i izdizanjem desnog ramena, da bi uskoro počela da se nekonstrolisano zabacuje noga unazad, a onda je krenulo pravo „velsanje“ sa oba ramena, praćeno sve strašnijim grimasama i grčevima na licu.

          Zanimljivo, kad bi razgovarali u kafani ili na ulici, znao bi on da iskontroliše sve te „kerefeke“, ali, kada dođe na vodu i zaboravi se, to je bio takav arsenal uvrnutih pokreta, otresanja, muklog kašljucanja, kolutanja očima i grčenja vilica, da sam ga morao upozoravati da se malo iskontroliše.

          Naravo, kad bi ga takvog spazili lokalni mangupi, odmah bi se okupili, uz kometnar: „Eno, Mišu uhvatila ritam sekcija. Hajmo ga zajebavat“.

          Jedan od najupornijih i najpodmuklijih provokatora, koji je u stopu pratio Mišu, pogotovo u ribolovu, gdje je Mišo po pravilu padao u paroksizam tikova, bio je stanoviti „Bobek“ (ko ćemu se sjećati imena). Bio je to neobično ružan momak, sa vrlo ispupčenom prednjom vilicom, koja se poput kakvog rila, sa ona dva ogromna prednja zuba, nadvijala iznad donje vilice, koje gotovo da i nije bilo. Onako poguren, kratak, sa rukama koje su sezale do koljena, prerano oćelavio i okrezavio, Bobek je zapravo u Miši tražio lijek za vlastite komplekse. Zbog urođenog deformiteta vilice, usta su mu bila stalno otvorena, dajući mu prirodno podrugljiv i svirep izraz.

          Tojg junskog dana `76 Mišo i ja smo lovili klenove na bumbare. Ja sam lovio na plovak, a Mišo na svoj, do savršenstva doveden sistem „na pec“. Takmičarcem od 4 metra zamahnuo bi unazad bumbara, a zatim ga precizno ispucao na vodu. Već nakon prvog klena spopala ga je „ritam sekcija“, a ja sam boga molio da neko ne naiđe i da ga ne vidi u tom stanju. Nažalost, Bobek je već zauzeo poziciju iza Mišinih leđa i krenulo je kreveljenje „Too Mišo, zadaj ga. Pojaćaj bas. Too, ajd malo škrgući zubima. A ja živćanog stvora, majko mila“.

          Odjednom, nastupio je tajac, a ja sam krajičkom oka primjetio Bobeka kako rukama mlati po vazduhu, kao da nešto hoće da uhvati. Mišo je istovremeno štap teglio napred, kao da želi da otkači udicu od neke prepreke. Zatim je uslijedio urlik stravičnog intenziteta, prvo jedan kraći, a zatim nekoliko dugačkih, pa onda neka mješavina urlanja i krkljanja.

          Bobek je dobio Mišinog bumbara na starinskoj kovanoj udici ravno u nepce. Mučenik je trčao prema Miši, ali je i Mišo išao dalje na vodu, sve energičnije pucajući kontre. Najlon ne napokon pukao, a Bobek pao na zemlju vrteći se u krug, pokrivši lice onim svojim ogromnim šakama. Krvi je bilo na sve strane, a narod je počeo da trči iz kuća prema vodi. Napokon ga odvedoše, a ja sam samo na trenutak uhvatio taj detalj razjapljenih usta i krvi koja je već uveliko natopila cijelu košulju i uhvatila dio nogavice. To se nezaboravlja.

          Cijelo to vrijeme Mišo se nije ni okrenuo. Zavezao je novu udicu i nasstavio da lovi. Nije više ni tikova bilo. Mjesec dana kasnije sreo sam Bobeka. Rana je, reče, mi, zarasla, ali ga stalno nešto bocka. U pauzama između pojedinih riječi otvarao je širom usta, upirući jezikom u nepce, pri čemu je stalno dolazilo do coktanja. Ta navika ostala mu je do današnjeg dana. Dakle, rugala se ruga, pa postala druga.

          Od srca vam želim uspješnu novu ribolovačku godinu!!!

RANKO TRAVAR