12. Ribolov u kanjonu Ugra

SUSRET SA VLASTITOM DUŠOM

            Nekoliko vidovitih ljudi, među njima i naš Tarabić iz Kremne, prorekli su da bi svijet uskoro mogla zadesiti neka vrsta Strašnog suda i da će preživjeti samo oni koji se zateknu visoko u planinama „gdje teku pitke vode i u njima živi riba sa crvenim tačkama po tijelu“.

            Desi li se tako nešto za moga života, jedno je sigurno – odseliću sa porodicom na Ugar. U kući smo po tom pitanju već postigli koncenzus, a moj zadatak je da pronađem adekvatnu pećinu negdje u mračnim dubinama kanjona jedne od najdivljijih i najdivnijih balkanskih rijeka. Znao sam da mi nije gubiti vrijeme, pa sam polovinom maja krenuo u potragu za budućim stambenim prostorom. Na put sam poveo i dvojicu jarana, koje bi rado imao za komšije u eventualnom postkataklizmičnom životu – Mišu Radosavljevića iz Zemuna i Gorana Kondića iz Novog Sada. Ionako su mi već probili glavu molbama da ih napokon odvedem na rijeku svog života.

            Dogovor je bio da nam se u Zenici pridruže dvojica starih ugraša i plavovjeraca, Jasmin Jaco Kukavica i Jasenko Karović. Jaco je unatoč sazvučju svog prezimena ispoštovao dogovor, ali Jasenka nije bilo na jutarnjoj prozivci. Kasnije će se ispostaviti da je u momentu našeg polaska bio u rok kafeu „Hey Joe“ tek pri devetnaestoj turi – premalo za kraj pijanstva, a previše za odlazak na Ugar.

U SUSRET SILAMA

            U ona stara vremena, kad se već u ponedeljak počelo razmišljati o suboti, bilo je nezamislivo da se na Ugar ne dođe u samo svitanje. Ne samo radi ribolova, jer na Ugru riba stalno radi, već radi doživljaja buđenja te veličanstvene divljine i gotovo sigurnog susreta sa medvjedima, koji se u rano jutro izvlače iz kanjona ka planini.

            Sada, međutim, na vodu smo stigli tek u podne, a trebalo nam je i sat vremena da se uz rakiju i kafu upoznamo sa našim domaćinom Perom Stokanićem, kod koga nam valja noćiti. Čiča Pero se čudu nije mogao načuditi kada je vidio auto beogradske registracije i kad mu rekosmo da smo došli ovdje samo u želji da otpecamo dva dana u kanjonu Ugra: „Šta je s vama draga djeco? Niko od rata nije silazio dolje na rijeku, osim ovog dječka (pokaza na Jacu) i njegovog druga. Zar vi nemate gore u Vojvodini đe pecat`?“ – pogleda nas gotovo sažaljivo. „Pusti ljude đavle stari“ – umješa se u razgovor njegova žena Jovanka. „Ima dolje sila ribe. Sjećaš li se Pero kad ono moj svekar u krošnje uvati mladicu. Kolikački on, tolikačka i riba. Strahota viđet`. Samo vi krenite dolje i ne bojte se međeda. Mog đeda đed ne pamti da je čoeka napo međed.“

            Ova zadnja rečenica mnogo se dopala mojim drugarima iz ravnice, pa nas brže bolje povukoše za laktove da krenemo i odbiše nas od one Perine prepečenice.

            Ah, ta silaženja u kanjon Ugra. Trinaest godina boravka u ravnici i bildanja guzice u fotelji načinili su od mene neku vrstu muzičke kutije iz koje su stalno dopirali zvuci: klipete - klope, ah, uh, mhu, a u pičku materinu! Smijali smo se kao ludi pri samoj pomisli da se za pet sati moramo vratiti istim putem, ali uzbrdo. Bila je to dobra prilika da se po ko zna koji put zakunem pred svojim plavim blagom da ću baciti cigare i poraditi nešto na svojoj kondiciji. Gazam ja po Drini po petnaest sati i pređem često više od deset kilometara po klizavom kamenju, ali ovo kretanje pod ručnom iznad ambisa, čak i kod mlađih ljudi i sportista, kao što je naš drugar Goran Kondić, dovodi do teške upale mišića i grčeva.

ISPOD VODOPADA UGRIĆA

            Sve muke ovog svijeta, a kamoli banalna upala mišića, prestaju onog momenta kad kročite nogom u svijetli Ugar i napijete se njegove svete vode.

            Neposredno iznad silaza u kanjon, sa visine od preko dvadeset metara, u Ugar se vodopadom stropoštava njegova pritoka Ugrić, čiji smo tok cijelim putem pratili. Ni naši usklici i urlici olakšanja i oduševljenja nisu mogli nadjačati buku vodopada.

            Samo ja znam kakva se unutrašnja drama u meni odvijala. Kao u kakvom panoptikumu, kroz svijest su mi promicale bezbrojne slike i prizori iz mojih najljepših pet godina života, provedenih upravo ovdje, u srcu kanjona Ugra. Bila je to prava erupcija emocija, od kojih umalo ne zaplakah – što od žali za starim vremenima, što od sreće da sam opet tu. Šta je to u toj rijeci što me ispunjava tolikim miljem, ostaće i za mene vječna tajna.

            „Matori klipane, zar si trinaest godina morao čekati da nas dovedeš u ovaj raj?“ – prenu me iz ganutosti Miša zemunac. Zaista, pomislih tog momenta, ovo su vjerovatno prvi ljudi iz Srbije koji su sišli u kanjon Ugra. Imam drugare koji su uzduž i poprijeko prokrstarili planetu u potrazi za ribarskim avanturama, ali u Ugar još nisu kročili. Možda je tako i najbolje, jer, iskren da budem, na prste jedne ruke mogao bih nabrojati ljude, koje bi želio da sretnem ovdje u kanjonu. U kafani da, ali na Ugru ne. Ribolov na istinski divljim vodama je zabava samotnjaka. Tek kada dobro odmaknete od svojih drugara i nađete se sami na kakvoj čuki iznad bučnog ulaza u vir, a pogled vam na mahove ode uz okomite litice, prođu vas od peta do tjemena srsi od neke čudne mješavine jeze i blaženstva; pa ko ima dobre uši i oslušne šta mu to rijeka kaziva, vratiće se kući pun odgonetnutih tajni.

            Od kad sam prvi put zabacio još davne `63, pa sve do današnjih dana, nikada nisam volio da mi u ribolovu neko diše za vrat. Zato cijeli život tražim vodu na kojoj je tako nešto moguće. Od svih zabiti koje sam progazio u poslednje četiri decenije, najviše sam se nauživao u samoći upravo ovdje – u kanjonu Ugra. Biće da u tome i leži tajna moje opsesivne vezanosti za ovu rijeku.

VODA NA KOJOJ SE NE MOŽE „PROPASTI“

            „Ranko, govori kako da lovimo: mahačem, na varalicu, na plovak, ili....“ – upitaše me drugari čim su sebi došli od prve fascinacije rijekom. Na njihovo pitanje odgovorio sam kontrapitanjem: „Prvo mi odgovorite da li želite da večeras jedemo pastrmku sa roštilja?“ Odgovor je bio očekivan i jednoglasan. „Naravno“.

            Sat je pokazivao pola tri i nije bilo vremena za neka predavanja: „Na mahač odmah zaboravite, jer lovićemo u najtoplijem dijelu dana. Riba nije u brzacima i plitkim razlivima, već u najdubljem dijelu vira i to uz same litice što okomito idu u vodu. Čak i da koristite brzo tonuće predveze i otežane nimfe, virovi su suviše kratki i matica odgura strunu, prije nego li nimfa padne na dno. Zaboravite i varalicu, jer početkom maja u Ugru nema nijedne sitne ribe, a dno vrije od krupnih obalčarki, tulara i larvi jednodnevki. Sva riba jede „baje“. Tek u suton pastrmka kupi sa površine, ali, ne zaboravite da mi u sedam moramo krenuti iz kanjona, ako ne želimo susret sa nečim što ste dosad gledali samo u cirkusima i ciganskim vašarima. Kad sve oduzmemo i saberemo, imate samo dvije solucije u pogledu tehnike ribolova i jednu u pogledu mamca. Lovite na plovak ili „zastavicu“, mamčite larvom obalčarki. Možete i na hljeb, ali će vam se javljati samo škobalj. I, ne zaboravite ovdje ima jako mnogo ribe, ali hoće mekane noge.

            Jaco je poveo uzvodno Gorana Kondića, a Miša i ja smo krenuli nizvodno. Miša je bio prilično skeptičan zbog abnormalno sparnog dana i velike osunčanosti virova. „Ne boj se Mišo, na Ugru je nemoguće „propasti“. I zaista, kao da me je onaj gore čuo, već prvi zabac donese mi potočaru od skoro kilogram težine. Odavno na štapu nisam imao ribu u takvoj kondiciji. Čak tri puta je iskakala metar iznad površine, tražeći potom spas strelovitim bijegovima nizvodno i pod podlokane litice. Treći hitac priredio mi je poprilično iznenađenje – krupan škobalj pokupio je onu glamoznu obalčarku. Značilo je to da moram smanjiti dubinu, jer nisam valjda toliki put prešao da lovim škobalje.

            Do ušiju mi je svako malo dopiralo Mišino oduševljeno kliktanje „Tuuu je! Dođite k čici!“ Akcije su se smjenjivale velikom brzinom, što i nije neko iznenađenje, jer na Ugru riba uvijek dobro radi. Iznenadio me, međutim, prosjek pastrmki. Uglavnom su uzimali komadi od 400-800 grama, a gotovo petnaest minuta sam držao na štapu jedan zaista veličanstven primjerak, koji je iskoristio trenutak moje napažnje (prahnulo mi da pripalim cigaru u pola borbe) da mi pokida predvez.

            Bilo je možda tek oko 5 sati (znači sat i po ribolova) kad sam ustanovio da u mreži već imam trinaest krupnih pastrmki. Momentalno me nešto presjeklo u trbuhu i prestao sam sa svakim ribolovom. Znao sam da Goran i Miša sigurno nisu uhvatili toliko riba, pa sam ih pustio da i dalje uživaju u ribolovu, a sebi sam dao voljno preostalih dva sata. Bacio sam još reda radi par puta varalicu, pet-šest puta raspuhao mušice, a potom se lijepo opružio po ugarskom kamenju.

            Pogled je išao sve dalje u visine, kao da sluti let orla, a od rijeke se čulo nešto nalik došaptavanju, kašljucanju, na mahove djevojačkom smijehu, ili možda dječijem plaču. Zažmurim, i na trenutak svi se tonovi sliju u jednolično brujanje, nalik udaljenom letu poljoprivrednog aviona, a pod dlanovima osjetim treperenje hrapavog kamenja; ništa ne mislim i ne osjećam – samo treperim i vibriram u frekvenciji krajolika; stari Grci bi takvo stanje nazvali katarzom.

            Možda bih i zaspao da kojim slučajem ne dođe Miša. „Ranko, vidi molim te lepe belouške. Hajde da je islikamo“. Pridignem se na laktove i zaista vidim na kamenu što viri iz vode omalenu zmiju. Ustanem da je bolje osmotrim i odmah uočim karakterističan roščić na gubici i kratko zdepasto tijelo. „Mišo brate, snimaj tu „beloušku“, ali sa pristojne distance. Ovo ako te ujede, ja te bogami ne iznosio iz kanjona. Upravo gledaš endemsku vrstu poskoka, koja boravi samo u slivu Ugra“.

            Škljocnu Mišo par puta, a potom ubi poskoka, što mi ne bi nimalo drago. Naš narod pametno kaže za zmije – ne dira te, ne diraj je. Nisam sujevjeran, ali nekako u podsvijesti osjećam, da svaki nepotrebno oduzet život, kad tad naplati uzvratnu žrtvu. Biće da taj moj osjećaj proizilazi iz dubokog ubjeđenja da u prirodi, mada nikada očigledno i odmah, ipak funkcioniše nekakav univerzalni princip pravde.

A SAD UZBRDO

            Kad smo se spuštali u kanjon bilo je i stenjanja i smijeha – u povratku je bilo svega osim smijeha. Ko misli da je šaljivo pentrati se dva sata, često i po uglom većim od 60°, grdno se vara. Čak i prije dvadeset godina, kad su u meni šibali hormoni k`o u nerasta, prvi odlasci u kanjon u sezoni završavali su se obaveznom upalom mišića. U međuvremenu se, gle čuda, nisam podmladio. Možete onda zamisliti kakva je to agonija bila. Ipak, izdržalo se. A još kad nam je domaćin onako mokrim ponudio kafu i rakiju, izrazio sam spremnost da se sutra ponovo spustimo u kanjon.

            Ujutru je ipak preovladao razum. Valjalo je u istom danu otpecati i vratiti se u Srbiju. A za taj dan su najavili temperaturu od 34°. Odlučili smo da lovimo na samom ulazu u kanjon, gdje možemo parkirati auto kraj same vode. Znali smo da je taj dio Ugra napadnut od ribolovaca i da je ribe neuporedivo manje nego u kanjonu. Pogotovo što je na samom ulazu naš drugar Ostoja napravio pastrmski ribnjak i veliki restoran, pa u dane vikenda tu vrije od gostiju i ribara amatera. Doda li se tome da smo na vodu krenuli tek u devet sati, kad je sunce već dobrano odskočilo, šanse za nekakav ulov svedene su na minimum.

            Ali, Ugar ne bi bio to što jeste, da se opet nije potrudio da nas prijatno iznenadi. Već na prvom viru ispod restorana, gdje su čepovi od pivskih flaša i konzerve od pašteta ukazivali na tužno prisustvo ljudi, klepnem tri dobre pastrmke. Sljedeći kilometar vode da mi još deset komada, istina nešto sitnijih nego u kanjonu, ali opet ne ispod 300 grama. Kažem kilometar vode, jer dalje se ne može, zbog izuzetno dubokog vira, uklještanog u okomite i neprelazne litice. Upravo taj nepremostivi vir čini usta kanjona, koja kad prođete ulazite u El Dorado dugačak više od petnaest kilometara. Možda je i dobro što se Ugar baš tu zatvorio i time povukao jasnu granicu između hemeroida i pravih ribara. Zato je pametnije stisnuti petlju i sići pet kilometara niže ravno u srce kanjona, pa vam od volje ići uzvodno ili nizvodno. Uzvodno radi pastrmka, a nizvodno i radi pastrmke, a bogami i radi mladice.

            Doda li se ovoj plemenitoj ribi i more škobalja, krupnih klenova i još krupnijih mrena, a sve to na vodi rijetko široj od deset metara, eto nas na samom pragu definicije idealne vode.

            Odakle ovako obilje ribe u Ugru, sigurno ćete se zapitati. Dva su osnovna razloga ovog nevjerovatnog bogatstva.

            - Ugar se ulijeva u rijeku Vrbas i to na samom početku akumulacionog jezera Bočac. Sam bog zna koliko pastrmke, mladice, škobalja, klenova i mrena i ostale ribe obiluje u tridesetak kilometara dugačkoj i vrlo malo napadnutoj akumulaciji. A samo jedna ozbiljna pritoka ulazi u jezero – Ugar. Šta mislite, gdje se mrijesti sva ta silna riba iz Bočca? Naravno da ne može sva stati u tako malu rijeku, ali čak i do 5% te ribe zađe u Ugar s proljeća, rijeka bude krcata ribom. Mnogo se te ribe vrati u Vrbas, ali bogami mnogo i ostane. Čak i previše. Prije izgradnje akumulacionog jezera u Ugar su iz Vrbasa na mrijest išle samo pastrmka, mladica i lipljen. Izgradnjom akumulacije, ušće Ugra je potopljeno i „ispeglani“ su mnogi vodopadi, koji su ranije sprečavali ulazak bijele ribe. Tako je Ugar dobio na bogatstvu vrsta i količini ribe, ali je izgubio svoj nekadašnji zaštitini znak – lipljena. Ta riba evidentno ne podnosi preveliku gužvu.

            - Drugi razlog ugarskog čuda leži u prostoj činjenici da tu više niko normalan ne lovi ribu. Oni koji su nekada silazili u kanjon, u međuvremenu su ostarili ili pomrli. Mlađi više ne love ribu, ili su se nakon rata raselili u treće zemlje.

            Ima i jedna skupina ribara koji su nekada redovno išli na Ugar, a više ne idu, mada su i dalje aktivni. Tu mislim prije svega na neke Banjalučane, koji su se definitivno prešaltali na mušičarenje po specijalnim revirima, kakvih je, hvala bogu, u Bosni na pretek. Jednostavno, nemaju ljudi više volje da se lomataju po kojekakvim zabitima, već im je nekako draže skoknuti do pitomog Ribnika ili Plive, pa sve natenane – dvaput mahni, pa na pivo; pet puta mahni, pa na janjetinu. A osim toga, po revirima se vrte pare, a u kanjonu Ugra međedi i zmije.

            Ponavljam, dobro je što je tako. Jer, kako bi inače ja i meni slični retrogradni elementi pronašli svoj izgubljeni raj. Uz sva uvažavanja spram posebnih revira i u nadi da će ih biti još deset puta više, jer to je naprosto logika progresa, ja sam definitivno i neopozivo čovjek ćoškova, zavlaka, jednom rječju, raznih zabiti i nedođija, gdje čovječija noga rijetko, ili nikako ne kroči, jer samo takvi krajolici predstavljaju pravi format za moju dušu. S godinama, htjeli mi to ili ne, dolazi nešto što bi se dalo imenovati kao komunikacijski zamor. Dođe tako doba kada ti postane nepodnošljiva sama pomisaoda moraš razgovarati sa ljudima. Sve ono što te je nekada radovalo - silne besjede, nadmudrivanja i pijanstva do ranih sati, postane nekako balastom, koji se više neda nostiti. Zanimljivo, nekako istovremeno, čovjek se otvara, i to ne bez erosa, komunikaciji sa samim sobom. Ta nova i mnogo dublja komunikacija, koja hoće da čovjeka vrati samom sebi, da se ja i ja konačno upoznaju, hoće prirodu kao jedini mogući ambijent za samoupoznavanje. Osjetiš tako da više nemaš vremena da odlažeš susret sa sobom i odlaziš tamo gdje taj susret mora biti srdačan.

            Ugar je pravo, a možda i poslednje mjesto, gdje valja zakazati randes samome sebi.

RANKO TRAVAR