13. Ugar - rijeka uspomena

RIJEKA USPOMENA

          Dok pišem ove retke (druga polovina januara) još sa sigurnošću neznam kakav će biti februar. Ostvare li se sumorne prognoze o dugotrajnom sibirskom talasu i temperaturama koje će rijetko prelaziti –5°C, ne preostaje nam ništa drugo nego da maštamo o ribolovu. Mlađi obično maštaju kratkoročno i okrenuti su ka neposrednoj budućnosti, a mi malo stariji najradije podesimo brojčanike na vremeplovu unazad, u neko srećnije doba, kad se stvarnost doživljavala intenzivnije, kad su vode i bilje jače mirisali, a svaki izlazak na novu vodu imao gotovo sudbonosan karakter.

          Svako od nas ima svoju najdražu vodu. Za mnoge to je njihova zavičajna rijeka, jezero, kubik ili kanal, gdje su uhvatili svoju prvu ribu; za neke je to voda na kojoj su uhvatili svoju najveću ribu; većini je najdraža voda na kojoj hvataju najviše riba; a znam čak i takve koji još nisu ni bili na svojoj najdražoj vodi, već je vide na televiziji i do smrti uzdišu, a u vodu svog života nikada ne ugaze.

          Voda moga života je rijeka Ugar. Ni sam neznam zašto. Niti je to moja zavičajna rijeka na kojoj sam uhvatio svog prvog klena, niti sam tu uhvatio svoju najveću ribu, a nije vala ni najljepša rijeka. Najviše riba sam ulovio u Bosni, najznačajnije ulove dala mi je Sana, najljepša rijeka u Evropi je Una, ali, ipak, kad pustim duši da progovori – Ugar mi je najdraži.

          Sa rijekom vam je kao sa ženom. Postanete svjesni koliko je volite, tek kada je izgubite. Pet godina sam cijela ljeta provodio tumarajući kanjonom Ugra, a da nisam bio ni svjestan šta mi ta voda znači. Kada sam krajem marta 1992. godine, u samo praskozorje rata, došao na Ugar i vidio ga onako podivljalog od proljećnih snjegova i crnog kao ugarak, pomislio sam da ovakvo njegovo ukazanje ima somboličan karakter i da ga više nikada neće vidjeti. Tad mi se otela rečenica: «Zbogom, moj voljeni Ugre».

          Izjavio sam rijeci ljubav u momentu rastanka, a trebao sam to učiniti mnogo ranije, još na dan našeg upoznavanja.

          Zato osjećam potrebu da ispričam priču upravo o svom prvom odlasku na Ugar. Nadam se da ću svojim kazivanjem u vama produbiti sjećanja na prvi sastanak sa voljenom rijekom, a još se više nadam da ćete imati sreću kao ja, da se toj rijeci opet vratite.

LJUTA TRAVA NA LJUTU RANU

          Bilo je to polovinom septembra 1987. godine. Dobro se sjećam da dvije nedelje nisam izlazio na vodu, jer sam krajem avgusta deset dana proveo na Uni ispod Bihaća. Poslije Une iz onog vremena, presahnu sve želje, kao da se razboliš od ljepote. Mislio sam, najbolje je otpatiti jedno mjesec dana, pa se onda odvući do nečeg barem sličnog, možda do Sane ili Drine.

          Zato me nimalo nije oduševio poziv starih drugara Jace i Jasenka da u subotu idemo na nekakav Ugar. Rekoše mi da boljeg lijeka za unske «rane» sigurno neću naći. Ma koji crni Ugar, mislim u sebi, nikad čuo za tu rijeku, a on će baš da me izliječi od Une.

          Noć pred polazak ipak se malo zainteresujem i pronađem Ugar na karti. Vidim tanku plavu nit kako se povlači od obronka Vlašića, hvata pravac prema zapadu i u Vrbas se ulijeva petnaestak kilometara nizvodno od Jajca. Sudeći po velikoj nadmorskoj visini, a znajući po čuvenju o kakvom se divljem i vrletnom kraju radi, pretpostavio sam da bi ovo mogla biti dobra pastrmska voda. Ali, zašto mi ona rekoše da obavezno ponesem plovkaroški pribor i da nakvasim par šnita «angela» (Pen Šaju)?

          Zainteresujem se još malo za ovu vodu, pa u nekom priručniku za planinare pronađem dodatne informacije, od kojih me neke sneveseliše. Planinski vijenac Ranče i Čemernice sa kanjonom Ugra, veli priručnik, poznati su u Evropi po izuzetno brojnoj populaciji mrkog medvjeda, što će u budućnosti predstavljati veliki turistički potencijal ovog kraja. Sam kanjon rijeke Ugar zanimljiv je za biologe i kao matično plodište endemske vrste poskoka, koji se odlikuje sitnom građom, ali izuzetnom vitalnošću i brojnošću. U samo dvije šture rečenice navedoše da je Ugar prirodno plodište mladice, pastrmke i lipljena, koji iz Vrbasa ulaze na mrijest i da je matična populacija ribe nestalna, zbog velikog pada i bujičavog karaktera rijeke. Ne zaboraviše da navedu da je Ugar zlatonosan i da su mnogi psaltiri, kaleži i oltarska ormanentika u crkvama i na kraljevskom dvoru u Jajcu urađeni upravo od ugarskog zlata.

          Kad se tako lijepo upoznah sa znamenitostima kraja u koji sutra putujem, napravih odmah i mogući scenario sutrašnjeg dana: Ako me kojim slučajem ne pojede mrki medvjed i ne ujede endemski poskok, imam realne šanse da uhvatim poneku pastramku, koja je zaostala od proljetnih bujica. Ako i ne bude pastrmke, ne mari, nosim obavezno sito da isperem koji gram zlata, od kojeg će mi zlatar iskovati prsten, kao vječnu uspomenu na rijeku, na koju više sigurno neću ići.

SILAZAK U GROTLO

          I krenemo mi ujutro, ja namrčen, oni nasmijani. Razbacili oni šuplju o rokenrolu, trebama, zenbudizmu, vrućem bureku i lahkim drogama. O ribolovu ni riječi. Meni puče film. «Ma ljudi, hoćemo li mi lovit ribu dana, il` idemo guzit? Kakva vam je to prića? Jestel` vi to napušeni? De ti Jaco, mlađi si, al` ozbiljniji, reci svom profi, šta će se lovit danas». Jaco se okrenu i utješi me na svoj način: «Ma ništa bolan, idemo se zajebavat. Il` pij, ili spavaj. Sanjaj Unu».

          Vidim, opao mi autoritet i bolje da malo otkunjam. Probude me na Vlašićkom platou radi piš pauze. Kakav prijatan šok. Sa gradskih 25° i iz dobro upuvanog auta, na planinskih jedva 8°. Od toga vas uhvati momentalna drhtavica, ali ne bez vrlo taktilnog uživanja u pravom ansamblu mirisa, iz kojeg se svojom agresivnošću posebno izdvaja koktel nane, smrečine smole, prezrelih vrganja i vlažnih krtičnjaka. Ima li veće sreće od tih otresanja mlade ćune pod zvjezdanim nebom, u napregnutom iščekivanju skorašnjeg ribolova. Onda taj gorski mrak, gust i vlažan, kao crno tijesto, od kojeg poželite da pravite grudve i gađate prvog do sebe. Nasmijani i cvokotavi ispisujemo toplim mlazovima po crnoj zemlji imena dragih nam osoba, nesvjesni da pravimo najljepši igrokaz iz vječnog misterija mladosti.

          Kroz desetak minuta vožnje, sa desne strane, nekako odjednom, pridružio nam se zanimljiv saputnik. U onoj bezvidici između noći i dana, uočim ga kao skakutavu srebrnu nit, koja se na mahove prekida, da bi se opet pojavila, svaki put sve deblja i življa. Otvorim prozor i osjetim da od srebrnog saputnika bije vlagom i mirisom podbjela. Kad isturim glavu napolje, čujem i zvuk – nekakvo kašljucanje, zatim šištanje i napokon pravilno romorenje i žubor.

          «Eto ti Ugra» - reče Jasensko mirno, i svi se nekako uozbiljismo i u autu nasta tajac. Na mahove cesta se izdizala visoko iznad rijeke i odmah bi krenula priča, a čim bi se iza neke okuke neočekivano pojavila, rečenice su prekidane napola. U svakom novom pojavljivanju bivala je sve veća, postajući od vododerine potok, od potoka rječica i već nadomak kanjona bila je to gotova mala rijeka. Dovoljno velika za ozbiljan lov pastrmke, ali ipak suviše mala za događaje na koje su me pripremali.

          Zaustavili smo se kod spomenika, neposredno iznad ulaska u kanjon. Prvi izletim, navučem brzo čizme i nabacim ranac, spreman da krenem na vodu. Tek kada sam se sav opremio, shvatim da oni još sjede u autu i mirno puše.

SUSRET SA UGRASKIM DOMAĆINIMA

          «Hajmo momci radit, kakva je sad to zajebancija?» - požurujem ih ja, mada nekako iz trbuha osjećam da tu nisu čista pola. «Samo ti Ranko kreni, bujrum. Mi bi još malo a odmorimo» - reče Jasenko i nekako oprezno izađe iz auta. Izađe i Jaco još tiše i obojica ugasiše dopola ispušene cigarete. Zaustim da nešto kažem, ali me odmah ućutkaše njihovi kažiprsti na usnama. Nešto su iščekivali i ta narastajuća napetost otvori sva moja čula. Pogledi su im bili uprti u stotinjak metara udaljen rub šume, što se pod vrlo oštrim uglom spuštao ka rijeci, nestajući u gustoj izmagili, koja je poput kakog džinovskog fosforocentnog plašta pritisla rijeku duž cijelog kanjona.

          Samo na mahove do ušiju je dopirao jedva čujan zvuk iz kanjona, više nalik šapatu iz kakvog grotla, nego žuboru rijeke. To je bio jedini zvuk. Nigdje cvrkuta price, zujanja insekta, treperenje lišća. Svitalo je, kao da se smrkava.

          «Eno ih» - prošapta Jaco, a ja se trže kao da mi neko petardu baci pod noge. «Vidim, vidim, dva velika i jedno malo» - usitni i Jasenko piskavim glasićem, od čega napokon i ja pogleda. Zaista, rubom šume se polako kretale dvije krupne spodobe iza kojih je skakutalo, često zastajkujući, nešto mnogo manje. Jutarnja tmina i gusti bičevi magle, što su sve više vukli ka cesti, nisu dopuštali da se jasno vidi ko se to dole gega. Jedno je bilo sigurno – to ljudi nisu bili.

          «Ma jesul` to mede, života vam?» - pokušam da malo otpustim situaciju i razbijem strah od kojeg mi koljena odrveniše. «Ćut`, sunce ti jebem, vjetar duva od nas na njih» - prosikta neko i šakom mi zatvori usta. Kad se životinje popeše nadomak ceste, šezdesetak metara od nas, nekom se onako, iz polučučnja, ote tako rezonantan prdež, da ga planina umnoži kroz eho u još tri, gotovo iste glasnoće, samo u nižem registru tonova.

          Muk je potrajao pola sekunde, sljedeće tri sekunde smo pumpali obraze šišteći kao hidraulična presa u remontu, a dalje se već nije moglo izdržati – eksplodirali smo u ludačkom i nezaustavivom smijehu, kakav samo smrtni strah može da priušti. Jedan od medvjeda, vidno uznemiren, pretrčao je cestu i nestao u šumi. Za njim je krenulo i meče, ali, kao da se predomislilo, zastade na pola ceste, blentavo zureći u pravcu auta. Držali smo se za vrata, spremni da svakog momenta uletimo u auto, ali nešto kao da nas je prikovalo za cestu. Ne gleda se ovo svaki dan. Hrabrost nas je držala sve do momenta dok drugi medvjed nije izašao na cestu i laganim trkom krenuo prema nama. Koje je to grozničavo ulijetanje u auto bilo – ne zna se da li smo brže otvorili vrata, ili zatvorili stakla. Neman zastade na tridesetak metara od nas, na moment se okrenu kao da će nazad, pa se odjednom prope na stražnje noge, zakrivi rat prema nama, i dalje leđima okrenut, a onda krenu ta strašna rika. Teško je pronaći pridjev da se opiše sav taj užaš sadržan u rici uznemirenog medvjeda. Na momente se spusti na prednje šape, vrti se nervozno u krug i samo otpuhuje. I taman kad pomislimo da je predstava završena i da će otići, opet se propne na zadnje šape, ruči i otresa glasom lijevo-desno. Napokon ode, ispočetka dostojanstveno i sporo, a zatim trkom uz desnu brežinu.

          «Ovako ti je svaki put kao dođemo prije svitanja» - objašnjava Jaco. «Treba ih sačekati da izađu iz kanjona i pređu preko ceste. Onda si siguran i slobodno siđi na Ugar. Al` ne treba se ovako zajebavat`. On jednim udarcem šape razvali vola, a kamoli ovaj stari Pežo».

NAPOKON RIBOLOV

          U kanjon Ugra ne silazi se napamet. To je dvadesetak kilometara dugačka usjeklina, druga je po dubini u Evropi - odmah iza kanjona Tare. Postoje samo četiri sigurna silaza u kanjon, koje su ljudi ko zna u koje vremena trasirali, radi silaska do vodenice, kojih je nekada bilo u velikom broju. Mi smo se opredijelili za prvi i ujedno najlakši silaz, neposredno poslije ulaska Ugra u kanjonski dio.

          Prvi kontakt sa vodom nije me naročito impresionirao. Nema govora, pomislim, sudeći po kristalno čistoj vodi, krivudavom toku kroz krupno stijenje i mnoštvu pjenušavih slapova sa kontratokom, ovo je više nego savršena pastrmska voda. Ali nikako mi nije ulazilo u glavu što me onda nagovoriše a ponesem pribor za plovak. Ako ću već loviti pastrmku na žive mamce, onda je bolje da to radim na «zastavicu». Gdje u ovoj pjeni, plitkim brzačićima i po neravnom dnu od kamenih bolokova voditi plovak?

          Dok sam se tako lomio u sebi da li da prevrćem kamenje i tražim krupne obalčarke za lov na «zastavicu», ili da montiram spužvanog peša na varaličarac, njih dvojica su već navukli male plovke i krenuli nizvodno. «Ajd` za nama, šta zastajkuješ. Oćeš da ti se vrati onaj medo da ti popuši dršku od stomaka» - prenuše me jarani iz dilema, a ja bogami i potrčah.

          Tek nakon dvjesto metara hoda pođoše se nizati pravi ugarski virovi; sa karakterističnim dubokim ulazom, gdje matica podlokava vertikalne stijene dubeći dno i preko četiri metra; sa mirnim, do dva metra dubokim sredšinjim dijelom, i sa dnom od velikih kamenih blokova; te sa dugačkih i glatkim šljunkovitim preljevima, gdje dubina postepeno opada i potom ulazi u novi brzak. Na jednom od prvih takvih virova zastanem i na trenutak pomislim: da sam kojim slučajem pastrmka i da želim da doživim duboku starost i narastem deset kila, sigurno bi ovdje stanovao.

          Znajući od ranije da je njih dvojicu nemoguće pratiti, jer im je istraživanje novih terena draže i od samog ribolova, zastanem na prvom izglednijem viru i odlučim da vidim čega tu sve ima. Iz daljine ih čujem kako me dozivaju i govore da pravi tereni tek slijede, ali odlučim da poslušam svoje instikte.

          Teren mi se činio suviše grbav i «prljav» za provlačenje spužvenog pešića, pa odlučim da otpecam na plovak i živog mamca. Krenem da prevrćem kamenje, ubijeđen da ću za par minuta skupiti desetak krupnih obalčarki, ali uslijedio je pravi šok. Tek ispod svakog desetog kamena nabasam na pokoju izuzetno sitnu larvu jednodnevke, a nakon petnaestak minuta uspijem pronaći samo dvije obalčarke, i to one sitnije, boje meda. «Pa čima se ovdje riba hrani - pomislim sa zebnjom – ako je uopšte ima?»

          Već prva vožnja donese mi pastrmčicu od dvadesetak centi i podera dragocjenu larvu. Drugi zabac i evo još sitnije pastrmke, a ja ostah bez mamca. Šta ću sad jadan. Nema mi druge nego da probam na hljeb, pa kud puklo da puklo. Propadne li varijanta, montiraću prešića i otpecati tako cijeli dan.

          Nabacim plovak na ulazni dublji dio i navedem ga da krene sredinom, kroz kanal između dvije paralelne ploče, u nadi da je pastrmka ovdje toliko gladna da joj se ni hljeb neće gaditi. I zaista, imam potapanja – kontra, i držim nešto ozbiljno na štapu. Nakon par pumpanja riba se okreće ka ulaznom dijelu vira, a potom strelovitom brzinom ka obali. Jedva stignem da namotam višak najlona i uskoro navlačim ribu na preljev, pa na šljunak i, hop na obalu. Umjesto očekivane pastrmke, sa kamena mi se bekeljio svojim velikim ustima klen od oko kilo i po.

          Ma daj šta daš, pomislim, da probam još kojeg da uhvatim, a za pastrmku ima vremena i kasnije. Ono što je uslijedilo dešavalo mi se ranije samo u ribarskim vlažnim snovima. Svaka, ama baš svaka vožnja, značila je akciju i krupnog klena. I to sve na virčiću ne dužem od deset metara i ne širem od osam metara. Nakon pola sata tog ludačkog pecanja, ustanovim da u mrežu ne mogu ubaciti više nijednu ribu ni pomoću đona – a tek je pola osam ujutro. Šta sad? Da prekinem pecanja? Ma hajde. Uradim tada po prvi put nešto što nije u duhu mentalnog sklopa podneblja iz kojeg potičem – otvorim mrežu i svu ribu istresem nazad u vodu. A ja sav srećan nastavim nizvodno. Šta li me još čeka?

SLIJEDI NASTAVAK ČUDA

          Odlučim da ne zabacim dok ne pronađem njih dvojicu. Kad izađete samo na trenutak iz ribolovne euforije, a pogled vam odluta uz litice ka uskoj traci neba, pa se vrati i zadrži na nekoj mračnoj špilji obrasloj gustim vrijesom, podbjelom i mahovinom, tad rijeka na momenat kao da promjeni govor, i umjesto da žubori i klokoće, pođe da šišti, kašljuca, zamuckuje, jeca i prijeti. Čovjek se tad sav nekako nakostriješi i stegne, noge otežaju, a u dušu se uvuče nemir i tjeskoba. Tad je vrijeme da se potraži društvo.

          I nađem ih napokon na «prvom jezeru». U kanjonu Ugra česti su odroni i ponekad taj silni kamen pregradi tok rijeke, tvoreći velike i duboke virove – takozvana jezera. Ta pojava prisutna je samo u prvih par kilometara kanjona, gdje cesta ide neposredno iznad rijeke. Nizvodnije, rijeka se odvaja od ceste i virovi su isti decenijama. Prvo jezero je vir dužine preko 60 metara, širok tridesetak metara, sa mjestimičnim dubinama i preko šest metara. Za malu rijeku kakav je Ugar, to je zaista pravo malo jezero.

          «A tu ste mangupi. Mene ostavili međedima i zmijama, a vi rakijate. Da vidim šta se uhvatilo « - zatražim ja raport i rakiju, sav srećan što nabasah na nešto čovjekoliko i pitko. Jaco čutke otvori pletenu korpu, a u noj tri krupne pastrmke, brižljivo ušuškane u koprivu. Jasenko podiže mrežu dupke punu klenova i škobalja, pa odmah zatim izruči sav ulov u vodu. «Čuvao sam ovo samo da vidiš šta je Ugar. A sad krećemo dalje u istraživanje kanjona. Ako ti se ne hoda, ostavljamo ti malo rakije i, samo da znaš, da tamo na sredini, kod one oborene klade, leže na dnu neke ogromne ribe. Probali smo ih lovit, al nam se samo javlja glupi klen. Adio».

          Odoše stvarno, a ja opet osta sam. Želja da saznam kakve su to ribe registrovali u prvom jezeru, prevladala je srah i stalno prisutnu nelagodu od samovanja u ovoj pustoši, gdje još ni ptice ni žabe ne sretoh.

          Prije svake akcije, želio sam lično da se uvjerim koje su ribe u pitanju i gdje se tačno nalaze. Popnem se stazom iznad vira i, uz malo akrobatike, zauzmem položaj tačno iznad te potopljene klade.

          Rasplašim jato od dvadesetak zaista orijaških klenova, koji su lebdjeli metar ispod površine, čekajući sigurno da im u vodu padne poneki drenjak. Kad se voda smirila uočim na dubini od oko četiri metra, na samom dnu, mnoštvo krupnih silueta, koje su povremeno izlazile iz vidokruga, da bi se nakon par minuta ponovo vraćale. Na mahove bi cijelo dno na dužini od desetak mietara potamnilo, i ostalo mi je samo da nagađam šta to može biti.

          Vratim se na ulazni dio vira, podesim dubinu na četiri metra i zabacim tačno na poziciju sa tajanstvenim jatom. Nakon desetak sekundi imam potapanje i uskoro vadim klena od dobrih dva kilograma. Ne, to nije to što želim. Ponavljam stvar i opet isto. Uskoro prestaje svaka aktivnost na toj poziciji.

          Odlučim da batalim eksperimente i da lovim pastrmku na spužvene pešiće. Skinem sa bolonjeza plovak i premontiram sistem na dubinski lov. Stavim veću udicu, na nju poveću koricu hljeba, zabacim na onu istu poziciju i okrenem se drugom poslu. Na ulaznom brzaku u vir već nakon prvih par bacanja dobijem na peša divnu potočaru od blizu kilograma. Uhvatim još dvije nešto manje pod okomitom stijenom uz drugu obalu, a kad sunce oko 12 sati progrija, presta aktivnost ribe.

          Vratim se štapu sa dubinkom i primjetim nešto vrlo neobično. Vrh štapa je pao u vodu, a najlon je otišao pod suprotnu obalu. Znači, hoće alavi klen i na dubinku. Odlučim da malo odmorim i zezam se sa klenovima. Sad stavim poveću ružu hljeba i bacim opet kod one famozne klade. Nisam odbio ni tri dima od cigarete, a uslijedila su dva kratka udarca i naglo otpuštanje najlona. Kontra, i bogami, ni makac. Dodam još jednu kontru i nešto krenu ravno prema kladi. Nisam mogao da zadržim ribu, što me je prinudilo da trčim prema suprotnoj obali, kako bi izbjegao direktno struganje najlona o ogranak klade. Manevar je uspio i riba je uskoro bila na sredini vira, neprestano nabijajući ka dnu, ali sve češće sam gospodar situacije bio ja. Samo da mi je vidjeti kakvo je ovo čudo. I vidio sam. Bila je to mrena od oko četiri kilograma i sva je sreća što mi je sinoć bilo mrsko da premontiram najlon sa 0,20 na 0,14. Sljedeći zabac riba je uzela bukvalno odmah po padu udice na dno. Opet mrena i opet ogromna. Od 12 do pola dva imao sam čak deset akcija, dva kidanja i osam izvučenih riba, od kojih je najteža bila oko pet kilograma. U pola dva je zašlo sunce i mrena kao da je nestala. Ovako nešto nikada prije ni poslije nisam u životu doživio. Da sam kojim slučajem imao robustniji pribor, boga pitaj koliko bi tu još ribe bilo. Hvala bogu da nije bilo tako, jer bi, onakav kakav sam bio, svu ribu zadržao i sa jaranima podijelio.

          Od silne sreće svukao sam se go, zatrčao po šljunku i skočio u vir. Trebalo mi je kasnije dva sata da iščeprkam vlastita jaja iz abdomena, jer Ugar je ustvari pola otopljeni led, pola planinski izvor. Otkuda onda tolika bijela riba u hladnoj planinskoj vodi – sigurno ćete se zapitati.

          Milionima godina je Ugar dubio ovaj veličanstveni kanjon i u njemu je od riba boravila samo pastrmka, peš i pijor, a u donjem toku, neposredno iznad ušća u Vrbas, zalazila je mladica i lipljen. Izgradnjom hidroakumulacije Bočac na Vrbasu, neposredne iznad ušća Ugra, podigao se nivo donjeg toka za desetak metara, čime su «ispeglani» mnogi vodopadi što je omogućilo da u Ugar masovno uđu iz Vrbasa škobalj, klen, mrena i dvoprugasa uklija, ali i mladica i potočna pastrmka.

          Kad se u ovako maloj, a uz to i bujičavoj rijeci, sa hroničnim deficitom prirodne hrane, na okupu nađe velika količina raznovrsne ribe, postaje jasno zašto riba na Ugru nema problema sa apetitom. Zaista, nigdje kao na Ugru nije lakše prevariti škobalja, mrenu, klena i pastrmku. Lovljene su tu mladice do 18 kg i pastrmke od 10 kg, a sedamdesetih je to bio lipljenski raj. Samo se jedan uslov mora ispoštovati na ovoj rijeci ako želite da doživite nezaboravni ribolov – biti na vodi što tiši i neprimjetniji.

          Taj moj prvi odlazak na Ugar ostaje kao ožiljak, trajno urezan u pamćenje, i, kao svaki pravi ožiljak, često me zasvrbi. Išli smo poslije toga Jaco, njegov otav Ibro, Jasenko i ja bezbroj puta na ovu vodu, nagledali se mnogih čudesa, popiili hektalitre njene vode, noćivali po njenim špiljama, sretali se sa medvjedima i zmijama, upoznali čudne i divne ljude, a da sve to vrijeme nisam znao da je to voda moga života. Postao sam toga svjestan onog poznog martovskog dana 1992. godine, kada sam mislio da je to naš poslednji randevu.

Na moju beskrajnu sreću, prevario sam se. Opet odlazim u kanjon Ugra i to sa istim ljudima. Istina, ne tako često, ali dovoljno da se nikada više ne zaboravimo i rastanemo.

          Zato, ne «zbogom moj voljeni Ugru», već «dobar dan moj najdraži Ugru».

RANKO TRAVAR