14. Vikend na Drini

DRINA STVARA OVISNIKE

            Kad su mi početkom februara Milan Radošević iz Kucure te Pera Knežević i Dejan Bomeštar iz Novog Sada predložili da idemo na Drinu, bio sam više nego ugodno iznenađen. Za Milana od ranije znam da je pravi fanatik i da je željan novih izazova, ali Deja i Pera su bili mala enigma. Ipak, uskoro će se ustanoviti da su i ta dvojica Vojvođana pravljeni od najboljeg ribolovnog štofa.

ŠARANSKI PIR U MALOM ZVORNIKU

            Krenuli smo u petak popodne kako bi što odmorniji izašli na poznate drinske “džade”. Naše konačno odredište bio je Bratunac u Republici Srpskoj. Ipak, bilo je nemoguće proći kroz Mali Zvornik, a da se ne navrati u poznato stecište zvorničkih ribara, kafanu kod “Starog mosta” .

            Tu nas je čekao naš stari drugar i vanserijski ribolovac Miodrag Ćirić – Ćira, u društvu sa Perom Jovančevićem, stalnim učesnikom svih Dalekoistočnih ribolovnih ekspedicija u organizaciji “Eco – fish” – a. Posebna priča je vlasnik kafane Tomić Dragan i njegova kulinarska umijeća. To je prvi čovjek u mom životu, koji me je ubijedio da se od ribe može napraviti ukusan fašir. Dragan je od škobalja i klena napravio nekakve mega pljeskavice, koje po ukusu i sočnosti nisu nimalo zaostajale za punjenim pljeskavicama, koje sam često imao priliku da jedem na jugu Srbije. Nismo se čestito ni oporavili od ugodnog iznenađenja, a čovjek nam na ovalu servira, kako sam reče, tri najkoščatije drinske ribe – deveriku, klena i škobalja, u dunstu od peršuna i bijelog luka. I, zamislite – ribe su bile u jednom komadu, vrlo sočne i bez ijedne koščice?! Alal vjera Musafera – što bi rekli oni moji preko. Jedina mana ovog ugodnog ribarskog kutka je što ne radi u nedelju naveče, kada se svi ljudi vraćaju sa Drine.

            Na ono vječno ribarsko pitanje “radi li riba ovih dana”, Ćira nam je dao iscrpan referat. Mladica je solidno radila do zabrane; sa Starog mosta se lovi krupan klen na pileće iznutrice; škobalj odlično radi na “Francuza”. Međutim, tih dana su ljudi zanemarili sve normalne vrste i posvetili se lovu šarana(?!). Naime, polomili se kavezi sa tovljenim šaranima gore na jezeru i oko 40 tona ribe je otišlo u Drinu nizvodno od brane. Uglavnom su to golaći od 2 do 4 kilograma težine, koji su se rasporedili po priobalnim tišacima i mirnim kanalima sa spoljne strane riječnih ada. Onako izbezumljeni od gladi i negostoljubive hladne vode, uzimaju sve što im se ponudi, pa su obale Drine od Zvornika do Loznice prebukirane novopečenim šarandžijama.

Lovi ih i staro i mlado, muško i žensko, na glistu, golu trokuku i mrežu poklapušu. Ko zna, valjda će nešto od ovih dobroćudnih i naivnih debeljuca preživjeti ovu zimsku najezdu, pa, ako bog da, dočekaju proljeće i velike vode, malo će podivljati i opet postati ono što su oduvijek bili – lukavi šarani. Reče mi Ćira još da su ljudi, loveći mladicu na silokonske glavinjare, povremeno dobijali smuđeve od 4-5 kilograma, ali da su masovniji ulovi izostali. Gotovo niko ne koristi sporije prezentacije mamca (džigovi, muvanje…), pa možda tu treba tražiti razloge slabijih ulova smuđa u zimskom periodu. Zasad se uglavnom love kao “nus produkt” prilikom lova mladice i soma. Eto izazova za kolege sa sjevera.

U POTRAZI ZA ŠKOBALJIMA I MRENAMA

            Naša mala ekspedicija je u večernjim satima doputovala u Bratunac. Kako ne nađosmo našeg starog drugara Ristu Šarenca, direktora hotela “Fontana”, odlučimo da ovaj vikend provedemo u ugodnom ambijentu pansiona “Jasen”, čije nam je ljubazno osoblje odmah dalo na znanje da će nam rado pripremiti naš ulov za sutrašnju večeru. Bilo je to praćeno šaljivim i pomalo zajedljivim komentarima na račune jedne grupe Austrijanaca, koji su tu nedavno bili pet dana, ali nisu mladici ni rep vidjeli.

            Sutradan ujutru obreli smo se u radnji “Ribosport” kod našeg domaćina i starog vuka Ratka Markočevića. Valjalo se opskrbiti specifičnim drinskim priborom, bez kojeg je badava izlaziti na stazu – plovcima nosivosti od 7 – 10 grama sa lako uočljivim i izmjenjivim antenama, vezanim sistemima sa vještačkom travom montiranom na dvije udice, sitnim virblama, olovima u obliku suze i drugim sitnicama bez kojih ćete na Drini proći kao Austrijanci iz potonje epizode. I, što je najvažnije, dobićete iz prve ruke neophodne informacije o najboljim terenima u uslovima različitog vodostaja. Na ovoj ćudljivoj rijeci nema eksperimentisanja i pronalaženja nekih novih terena, pogotovo ne u februaru i kada ste došli na dva dana. Zato svim kolegama koji odluče da dođu na ovaj dio Drine (od Ljubovije do Bajine Bašte) preporučujem da obavezno posjete Ratka, Sašu Lazića ili predsjednika USR Bratunac Bobana, kako bi od pravih ljudi dobili tačne informacije o režimu ribolova.

            To jutro Ratko, Saša i Dobrica odveli su nas na prekrasne terene u Fakovićima. Bio je to školski primjer drinskog zimovnika, sa plitkim i brzim suženjem na ulaznom dijelu vira, koji se nakon stotinjak metara razvukao u izuzetno dugačak vir, sa cca 2 metra dubine u centralnom dijelu korita, kamenom kičmom prema srbijanskoj strani i šljunkovitim kanalom, koji se proteže stotine metara nizvodno u ravnomjernom i relativno blagom toku.

            Ujutro je bio nizak vodostaj pa smo bili prisiljeni da zabacujemo plovke i preko 50 metara razdaljine, kako bi bili nad jatom škobalja i mrena. Saša Lazić nam reče kako je ovih dana na tom terenu lovio krupne mrene, što je uskoro i potvrdio Ratko vodeći jednu od oko 2 kilograma. Prvi Vojvođanin koji je “probio led” bio je Milan Radošević, koji je osim desetak škobalja, imao u ta dva dana i nekoliko plotica, a bogami i mrena, sa čijim izvlačenjem nije imao sreće. Naime, jednu od oko 2,5 kilograma je bio dovukao do nogu i otkačila mu se, a drugu, mnogo veću, držao je na štapu par minuta i samo je uspio da pita “Ratko brate, kako se ovo čudo vadi?” Pazite, ni ova nije otkinula najlon, već se naprotiv otkačila. Namjerno potenciram ovo “nije prekinuta, već se otkačila”jer želim da naglasim da ovdje svi ribati love sa najlonom od 0,14 mm, a vrlo često idu sa predvezem od 0,12 mm. Istim najlonom love škobalje i plotice čija se težina kreće od 2 do 6 kilograma.

Eto, baš ovaj isti Saša Lazić je dan poslije našeg poslednjeg boravka na Dirni (14.02.) uhvatio na ovom terenu, sa najlonom od 0,14 mm mrenu od 6,2 kilograma. O snazi ove ribe, pogotovo u studenoj i brzoj Drini, izlišno je pričati. S druge strane, u pojedinim dijelovima naše zemlje ljudi (čak i priznati ribolovci) još uvijek babušku love na

0,25 mm, smuđeve na 0,35 mm i šarane na 0,50 mm. Što reče Milan Radošević “kad vidim pojedince sa kakvim grubim priborom love i sa kojom agresivnošću vade ribu, djeluju mi kao neko ko mrzi tu ribu, pa kao da joj se zbog nečeg sveti”.

            Pri niskom vodostaju i na ekstra dalekim distancama lovilo se isključivo na vještačku travu, a kada je poslijepodne vodostaj porastao za više od jednoj metra, riba se približila i počela je raditi na “Pen Šaju”, uz obavezno primamljivanje.

            Sve u svemu, te večeri smo iznenadili osoblje “Jasena” kada smo ih zamolili da nam pripreme ribu za večeru, misleći valjda da će Lale proći kao onomad Švabe. Malo sutra. Onako, uz iće i mekano piće, pravile su se rekapitulacije dugođaja iz proteklog dana i pripremala strategija za naredni dan. Milan i Pera su već motali sisteme sa vještačkom travom kao stari drinski vukovi, a Deja, koji je učenje tog zanata ostavio za neku drugu priliku, imao je jedno lucidno zapaženje :”Ljudi, danas ste rekli da idemo na sigurno, a ja prođoh kako prođoh (imao je par akcija, ali bez završnice). Sutra kažete da ćemo eksperimentisati. Mora da ću bolje proći. Hm.” Milan se opet svo vrijeme samo zagonetno smješkao.

            Sutradan ipak nismo eksperimentisali, već odosmo na isti teren. Jutro je bilo izdašno, pogotovo za Milana, kojem su krupni škobalji baš dobro isprevrtali zglobove. A poslijepodne ništa. Kao da je neko odsjekao teren. Bilo je i onog “Drino ‘bem ti mater«. Ali, šta ćete, takva je plahovita Drina – taman kad ste pomislili da ste joj pronikli u tajne, ona vam se iskezi i okrene guzu. Uostalom, takve najviše volimo – i rijeke i žene.

            Šta mislite kakve su impresije ponijeli sa sobom ova trojica ravničara. Sve mi je bilo jasno čim smo sjeli u auto »Travar, hoćemo li i naredni vikend na Drinu?« I doista, već sljedeće sedmice opet smo bili na Drini, Milan, ja i dvojica novih ovisnika – Dule Jovanović iz Novog Sada i prof. Bokan iz Kucure.

            Danas, dok ovo pišem, zovu me Deja, Pera i Milan da idemo ponovo – treći vikend za redom. Zašto da ne? Pođite i vi sa nama. Ja pametnijeg posla od ribolova neznam.

RANKO TRAVAR